Preporuke sa 65. Pulskog filmskog festivala

Ovogodišnji, 65. po redu Pulski filmski festival otvoren je u subotu 14. srpnja, a otvorili su ga filmovi U ime Jagode, Čokolade i Duha Svetoga i Aleksi, oba u ženskoj režiji, nakon što je Goran Karan otpjevao himnu. Prvoj večeri prisustvovale su mnoge slavne osobe, a poseban gost bila je Milena Dravić kojoj su kroz izložbu fotografija i monografiju bila posvećena dva dana prije otvaranja. Sljedeći dan Arena je ugostila navijače kako bi svjedočili povijesnom uspjehu hrvatskog nogometa te je nakon toga fokus bio u potpunosti usmjeren na film.

Na samom festivalu prikazano je preko 200 filmova na 17 lokacija uz pomoć nešto više od 40 volontera. U konkurenciji za Zlatnu arenu natjecalo se 17 filmova, a popratni program bio je sastavljen od pet izložbi, tri promocije knjiga, devet glazbenih programa i radionica za djecu i mlade. Žiri zadužen za nagrade bio je onaj FEDEORA-e (Federation of Film Critics of Europe and Mediterranean), sastavljen od Duška Dimitrovskog, Jamesa Evansa, Brune Kragića, Sergeyja Lavrentieva i Dževdeta Tuzlića, dok je ocjenjivački sud hrvatskog natjecateljskog programa bio sastavljen od Sandre Botica Brešan, Ivana Maloče, Marijana Krivaka, Gorana Grgića i Igora Bezinovića.

Slijedi autorova preporuka filmova i serija izvan konkurencije za nagrade pogledanih u sklopu (i van) festivala.

1. Pad Italije – Nastavak poznatijeg prvog dijela trilogije Lordana Zafranovića, Okupacije u 26 slika prikazan je na dan otvorenja samog festivala. Za glazbu filma davne 1981. bio je zadužen ovogodišnji dobitnik nagrade Marijan Rotar, Alfi Kabiljo. Iako je ovaj drugi dio „neformalne“ trilogije (Okupacija – Pad Italije – Večernja zvona, treći dio čini ovu trilogiju neformalnom) nagrađenom Velikom zlatnom arenom i Zlatnom arenom za režiju 80-ih, osobno bih preporučio Okupaciju u 26 slika. Osim odlične glazbe za koju je u prva dva filma zadužen Alfi Kabiljo, odličan prikaz Dubrovnika pred Drugi svjetski rat, Okupacija  ponajbolje prikazuje  raspad trojice prijatelja (Zidova, Talijana i Hrvata) uvjetovanim ratnim stanjem i pojavom crnim oblaka nad gradom što pomalo podsjeća na Amarcord, ali zbog toga ne gubi na vrijednosti, baš suprotno. Ako je netko gledao film zasigurno se sjeća scene pokolja u autobusu koja je zaista jedna od najpotresnijih, ali ujedno i najboljih scena koju sam uopće gledao, prikazavši na simboličan i vrlo surov način pobjedu fašizma nad pojedincem i ispoljavanje gotovo nezamislive razine zla koja ne proizlazi isključivo iz pojedinca. Redatelj prikazuje licemjerne postupke crkve, fašističke elite, ali i pojedinca te na jeziv način od trubadurskog romantičnog raspolozenja i sportskog mačevanja prikazuje jezivu distancu koja je nastala između trojice prijatelja do te linije da mačevanje tj. ulazak u klub nije niti dopušten, a drugom je, kao gladijatoru u arenu gdje se bori gotovo do smrti. Film obiluje simboličnim scenama koje nema smisla nabrajati, već ih vrijedi pogledati i uživati u odličnoj izvedbi Frane Lasića, Milana Strljića, Borisa Kralja i dr.

2. Akcija stadion – Film koji ima jasnu poruku i ne zahtjeva preveliku analizu. Tema je akcija paljenja stadiona u Zagrebu 1941. u režiji tvorca Surogata, Dušana Vukotića uz pomoć nedavno preminulog povjesničara Slavka Goldsteina. Prikaz snimljen po istinitom događaju koji se zbio u Zagrebu 1941. kada je par tisuća srednjoškolaca izrazilo protest ustaškom pokušaju segregacije židovskih i srpskih učenika. U glavnoj ulozi je Igor Galo, dobitnik ovogodišnje nagrade Fabijan Šovagović, a sam film, ako volite prikaz povijesnih događaja, preporučujem.

3. U ime Jagode, Čokolade i Duha Svetoga (prikazan u Areni) – navedeni kratkometražni film je ujedno i debitantsko djelo Koprivničanke Karle Lulić u kojem Goran Navojec, kao i brat prošle godine u filmu Siguran let, igra vrhunski glavnu ulogu svećenika koji postaje opsjednut sladoledom u simpatičnoj sredini imena Fanatik Gornji. Film je sniman u Svetvičentu, a svjetsku premijeru doživio je krajem travnja u LA-u kao dio SEEfesta, festivala filma južne i istočne Europe. Uz odličnog Navojeca, Helenu Minić Matanić i druge, pojavljuju se još i Igor Galo te Mrle i Prlja iz grupe Let 3. Film prikazuje svećenika koji očajnički želi sladoled, a stanovnici sela pokušavaju očuvati njegovu krepost koja svakim satom postaje sve veća te ga, u malo manje od pola sata koliko traje film dovodi, dovodi u razna iskušenja koja rezultiraju urnebesnim ponašanjem protagonista.

4. Lov na slonove – Prvi prikazani film izraelske produkcije na vrlo zanimljiv način pokazuje pljačku banke u svrhu pomoći unuku jednog od stanovnika umirovljeničkog doma kako bi spasio unuka, ali i svoje prijatelje iz financijske bijede do koje su svi došli iz moralno neopravdanih razloga. Sve se odvija uz već viđeni, ali vrlo dobro iznesen humor. S obzirom da je ovo prvi film izraelske produkcije koji sam gledao, bio sam pomalo skeptičan, no mora se priznati da je film opuštajući za pogledati te pruža uvid u Izrael koji nije samo poprište sukoba, već i mjesto gdje postoji kvalitetan humor i film.

5. Muškarci ne plaču – Film koji bi poslužio kao odlična uvertira za Žabu. Doduše Žaba nema gotovo ni jednu humorističnu scenu, dok u ovome filmu pronalazimo njih par. Tema filma je prikaz radionice za poslijeratne veterane sa svih zaraćenih strana. Voditelj Ivan (Sebastian Cavazza), Miki (Boris Isaković), Valentin (Leon Lučev) i Merim (Emir Hadzihafizbegović) čine okosnicu glumačke ekipe u kojoj se još nalaze Ivo Gregurević, Ermin Bravo i dr. Potresne ispovijesti veterana u sklopu radionice, ali i zabavna večernja druženja naizgled uklanjaju svaku netrpeljivost do koje će doći nakon jedne potresne priče koja će uzrokovati probleme u skupini. Film možda nema neku umjetničku vrijednost, ali poanta je jasna, a radnja zanimljiva tako da film valja pogledati.

6. Dokumentarci – Festival je ponudio bogat program dokumentarac poput onih od Carryju Grantu, Ingrid Bergman, Mileni Dravić, no onaj koji bih istaknuo povezan je sa Jamesom Bondom. Dokumentarac imena Postati Bond prikazuje zanimljiv život Georgea Lazenbyja koji je naslijedio zahtjevnu ulogu ni više ni manje od Seana Conneryja. Dokumentarac na humorističan način uz naraciju samo Lazenbyja prikazuje život čovjeka koji je od automehaničara nizom sretnih okolnosti došao do kultne uloge. Vrijedi istaknuti još par dokumentaraca – Botorići koji prikazuje obitelj čovjeka koji se smatra prvim filmskim producentom na ovim prostorima te dokumentarac o barunu Antonu Codelliju koji je uspostavljajući vezu između Toga i Berlina postao producent prvog dugometražnog filma u Africi. Dokumentarac koji bih istaknuo, i apsolutno preporučio kao najpoučniji, je onaj o Hitlerovom Hollywoodu (tako se i zove) koji pruža odličan uvid u najgrotesknija, najtragičnija, ali i najveća ostvarenja filmske umjetnosti i umjetnika od dolaska Hitlera na vlast pa do njegovo pada.

7. Serije – Neću previše duljiti o serijama Crno-bijeli svijet i Novine (Počivali u miru koja nije na listi, a definitivno je preporuka), već samo reći da ih pogledate. O Novinama dovoljno govori da ih je otkupio i Netflix. Seriju za koju vjerojatno nisu svi čuli je sljedeća: Zločini na Jadranu, zanimljiva serija snimana na Jadranu koja osim što možda malo predugo traje s obzirom da je serija, izgleda dosta neobično u njemačkoj režiji, s obzirom da je doslovno sve oko nje u znaku Hrvatske. Ne bih preporučio. Ono što bih preporučio je serija sa ovih prostora koja nije toliko dostupna kao Novine i Crno-bijeli svijet, a zove se Senke nad Balkanom. U Puli su prikazane dvije epizode ove serija koja je prošle godine ugledala svjetlo ekrana u Srbiji. Izgleda kao zanimljiva serija koja pokušava pratiti zapadnjačke teme poput Peaky Blindersa i sl. Istaknuo bih seriju jer je za razliku od hrvatskih i zapadnih nešto manje poznatija i dostupna, a zasigurno vrijedi pogledati zbog odlične glumačke ekipe (u kojoj se možda Bjelorgliću može u neznatnoj mjeri zamjeriti uloga koju igra), odličnog konteksta vremena, ne toliko precizno ispoštovanih povijesnih činjenica, ali na zanimljiv način izokrenute od postojanja različitih masonskih loza pa do lika Pavelića i nacionalističkih organizacija, mlađeg brata kralja Aleksandra te odličnih prikaza Beograda početkom stoljeća uz dobar odabir glazbe. Od stranih serija (u koju spadaju i Zločini na Jadranu) prikazani su Kapital i McMafia u kojem se pojavljuju Goran Navojec, Nina Violić i nekolicina domaćih glumaca, zadnje dvije serije nisam pogledao u cijelosti pa ih ne mogu valorizirati niti preporučiti.

Određeni dio filmova nisam pogledao poput Mamma Mia 2: Here We Go Again, Hotel Transilvanija 3, ali najveći žal ostaje za slovenskim filmom Ivan u kojem je Zlatna arena za glumačko ostvarenje otišla  Maruši Majer za ulogu Mare, žene koja mora birati između muškarca kojeg voli i nerođenog sina.

Kratka povijest Pula Film Festivala

Prva filmska projekcija u pulskoj Areni održana je davne 1938. kada je prikazan film La chaste Suzanne u sklopu prve filmske revije čiji potencijalni kontinuitet prekida rat. Godine 1953., ključna ličnost i prvi direktor Festivala, Marijan Rotar, organizira reviju stranih filmova koja se pokazala iznimno uspješnom s obzirom na dolazak 50000 ljudi te se od sljedeće godine pokreće prvi festival domaćeg filma u Areni. Festival u Puli najstariji je i najposjećeniji hrvatski festival koji je kroz 6 desetljeća trajao ukupno nešto manje od 500 dana, prikazao više od 1500 filmova domaće i oko 300 strane produkcije.

Prvi put je otvoren 26. lipnja 1954. godine kao Revija domaćeg filma u organizaciji Marijana Rotara kao tadašnjeg direktora Gradskog kinematografskog poduzeća u Puli. Glavni žiri bio je publika. Sljedeće godine priredba prerasta u Filmski festival u Puli pod pokroviteljstvom tadašnjeg predsjednika Josipa Broza Tita koji prisustvuje projekciji filma Tri novčića, prvog kod nas prikazanog u cinemaskopu. Godinu kasnije naziv se mijenja u Festival jugoslavenskog filma te Pula uskoro postaje mjesto održavanja Festivala jugoslavenskog igranog filma (FJIF). Iste godine film Branka Bauera Ne okreći se sine postaje prvi hrvatski film koji odnosi glavnu nagradu festivala.

Godine 1991., 38. festival otkazan je zbog rata, kao protest protiv nasilja. Sljedeće godine mijenja se organizacija i struktura festivala pa je tako pokrovitelj festivala hrvatskog igranog filma predsjednik Tuđman. Godine 1994. umjesto festivala organizirana je kulturna manifestacija Filmske večeri u Areni – 100 years of Cinema. Od sljedeće godine organizaciju preuzima Istarsko narodno kazalište te festival postaje Hrvatski filmski festival, a od 2000. festival dobiva međunarodnu komponentu uvođenjem međunarodnog ocjenjivačkog suda kojeg čine strani i hrvatski filmski stručnjaci. Od 2001. festival dobiva današnji naziv, PulaFilmFestival – festival hrvatskoga i europskoga filma te je po prvi puta stranom filmu dodijeljena Velika zlatna arena. Riječ je o filmu 101 Reykjavik islandskog redatelja Baltasara Kormakura.

Godine 2003. osniva se javna ustanova PULA FILM FESTIVAL povodom 50. obljetnice, a sljedeće godine urugvajski film Whisky odnosi prvu nagradu kritike za najbolji strani film nakon što je uveden međunarodni program stranog filma u Areni nakon projekcije hrvatskog filma. Novitet Festivala 2010. godine je natjecateljska sekcija manjinskih koprodukcija kao i to da program hrvatskog kratkometražnog igranog filma postaje natjecateljski pa tako nagrade u ovim kategorijama ostvaruju filmovi Na putu, odnosno 9. ožujak. Godine 2012. ostvaren je rekord posjećenosti kada festival prati 78300 gledatelja, a iste godine održana je najveća 3D projekcija na svijetu kada je film Slučajni prolaznik u Areni pogledalo 5920 ljudi.