Božidar Benko: ‘Najviše napreduješ kad postoje prijatelji s kojima možeš učiti i raditi’

Krajem lipnja, Križevčanin Božidar Benko (38) zajedno je sa suprugom Vesnom Brlić-Benko i troje djece preselio u Sjedinjene Američke Države kako bi u uredu u San Franciscu nastavio raditi kao CTO (Chief Technology Officer) za VuMedi, tvrtku u kojoj je zaposlen već pet godina. Božidar nam je ispričao o razlozima preseljenja u SAD i uvjetima rada u Silicijskoj dolini, ali i poslovnom iskustvu koje je stjecao u Hrvatskoj.

Božidare, već ste gotovo dva mjeseca u SAD-u, kako ste se snašli na američkom tlu nakon života u Križevcima i kasnije u Zagrebu?

Bilo je naporno prvih par dana, ali sada je već prilično dobro. Uvježbali smo se s preseljenjem iz Križevaca u Zagreb. Ovo je bilo mrvicu dalje, ali principi su isti (uz smijeh). Proveo sam u Bay Area već dosta vremena pa sam pripremio teren. Imam ovdje stare prijatelje i kolege koji su nam pomogli u preseljenju. Iskreno, ja sam se odavno ovdje osjećao kao doma, svakodnevno susrećem gomilu ljudi sličnih pogleda na život i rad. Klinci i Vesna su se također odlično snašli.

Vrlo simpatičan detalj se pojavio na Facebooku uoči tvog odlaska iz Hrvatske, videospot članova rock-grupe Zadruga koji su ti uputili glazbenu čestitku uoči puta. Tko ti je to upriličio?

Moja, prilično nevjerojatna, VuMedi ekipa iz zagrebačkog ureda. Neopisivo sam sretan što mogu raditi s tim prekrasnim ljudima. Ispričao sam im svoju varijantu priče “od blata do neba” s primjesama “na traktoru od ranoga jutra”, “lopate bez štilja” i “meda i mljeka ja se najel nesam”, uz shareanje spotova Zadruge. Znaju da sam fan. Mislio sam da me u mojim godinama više ništa ne može iznenaditi, ali oni su itekako uspjeli! Takvi su i u poslu.

Sigurno nije bilo lako donijeti odluku o odlasku i preseljenju čitave obitelji na drugi kontinent. Možeš li komentirati stanje u hrvatskoj državi i društvu i jesu li imali utjecaja na odluku?

Nije bilo lagano. U Hrvatskoj smo živjeli dobar život, dobar posao i plaća, djeca odlična u školi, moja teniska karijera u uzletu (uz smijeh). Najteže je bilo ostaviti roditelje, mog brata i Vesninu sestru s njihovim obiteljima, prijatelje i sjajnu ekipu koju imam na poslu.

Prvi razlog za preseljenje je naše razmišljanje da trebamo djecu izložiti različitim ljudima i kulturama. U samo dva mjeseca su naučili jako puno. Mislim da bi Hrvati trebali više putovati. Drugi razlog je moja osobna motivacija da napredujem i učim od najboljih ljudi u mojoj branši. Ovdje mi se svakodnevno ukazuju prilike za “kave” s inženjerima i product menadžerima iz Applea, Facebooka, Googlea, Tesle, Instagrama, itd. Na tisuće uspješnih CEO-a i CTO-a. To je nešto što trenutno ne mogu naći ni na jednom drugom mjestu na Zemlji osim ovdje u Bay Area.

Situacija u Hrvatskoj nije bajna, ali nije utjecala na moju odluku. Preselio bih se isto tako iz Njemačke ili iz New Yorka. Ne zamaram se previše s politikom, tj. sa stvarima koje ne mogu promijeniti. Pokušavam se fokusirati na stvari i ljude na koje imam utjecaj i tako mijenjati svijet. Da mogu, u Hrvatskoj bih prvo popravljao edukacijski sustav.

Tvrtka za koju radiš izgradila je i širi mrežu edukacijskih video-materijala za zdravstvene djelatnike, prvenstveno liječnike, kirurge, kako bi se mogli dodatno educirati o kirurškim i drugim zahvatima. Kako si se našao u e-zdravstvu?

VuMedi me najviše privukao sa svojim produktom. Tehnologija koja me zanimala, izgradnja firme/startupa, naravno novac, ali najviše od svega ideja da tehnologijom pomažem u edukaciji doktora, koji onda sa stvarima naučenim na VuMediju poboljšavaju živote ljudi. Na našoj platformi imamo preko 15.000 edukacijskih videa i preko 250.000 doktora iz cijelog svijeta. Jedan od njih je i naš Križevčanin, dr. Milan Šijan koji mi je uspješno rekonstruirao prednji križni ligament u koljenu 2014. godine. Tako da je i VuMedi malo zaslužan za moje novo, bolje koljeno.

Radi mladih koji ovo čitaju, molim te ukratko opiši kako si se školovao i stjecao poslovno iskustvo u Hrvatskoj. Križevački si gimnazijalac, završio si računarstvo na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva.

Mislim da je za školovanje najvažnija okolina. Cijeli život sam dosta naporno radio, preskakao razne prepreke, ali sretan trenutak za mene je bio preseljenje mojih roditelja u Križevce. U Križevcima sam bio izložen nekim novim idejama i pogledima na život, znanost, rad, kulturu i glazbu. Pogotovo u Gimnaziji Ivana Zakmardija Dijankovečkoga. Profesor koji je najviše utjecao na mene je Ratko Višak. Radili smo matematiku nebrojano puta, subotama, prije i nakon nastave. Nisam siguran da je za to bio adekvatno plaćen. Drugi važan faktor je bila ekipa. Najviše napreduješ kad postoji peer-pressure, prijatelji s kojima možeš učiti, raditi i napredovati, gurati jedni druge. Moji su bili brat Marko, Tomislav Mudrić, Davor Čapalija, Ivan Hamonajec, Goran Ljaljić i Marko Dimjašević. Od njih i s njima sam naučio nevjerojatno puno. FER je nakon toga bio lagan.

Iako si možda prekratko vrijeme na američkom tlu, možeš li usporediti uvjete života i rada u SAD-u i Hrvatskoj s nekoliko konkretnih primjera?

Evo par pozitivnih primjera uz napomenu da mi živimo u jednom od najboljih dijelova SAD-a. Ljudi često generaliziraju, a SAD su ogromne. Cijeli ogromni kontinent. Mi živimo u malom gradu Moraga s odličnim javnim školama. Škole su odlične zbog “pritiska” roditelja. Roditelji jako puno volontiraju i doniraju novac za škole.

Ljudi ne osuđuju, tolerantniji su i pozitivni. Nikog nije briga kako se oblačiš, koje si boje kože, za koga si glasao, u koju crkvu ideš, imaš li dečka ili curu. Vrijeme je savršeno, oko 25°C preko dana, sunčano svaki dan otkad smo tu. Hrana je odlična. Tehnologija je cutting-edge. Glazba mi baš ne paše. Velike gužve na autocestama, unatoč šest traka u oba smjera (naplaćuju se samo neki mostovi). Auti su ogromni i jeftini. Kuće su drvene, škripe, i pakleno su skupe.

Administracija je jednostavnija i optimizirana. Npr. za upis djece u školu dovoljan je ugovor o najmu i jedan račun režija na toj adresi. Nema odlaska na policiju po potvrdu o prebivalištu/boravištu. Nema pečata! (uz smijeh) Slično je i za vozačku, javnu knjižnicu, banku, kredit. Za prijevod rodnog lista ili sličnog dokumenta dovoljno je da ga prevede bilo koja osoba koja priča hrvatski i engleski.

Po mojim američkim kolegama, najgora američka administracija je polaganje vozačkog ispita u DMV. Auto škola nije obavezna, knjižica s pravilima ima stotinjak stranica. Polaganje košta 35 američkih dolara. Da, gužve su pa traje cijeli dan, fali im zaposlenika. Nakon toga još jedan dan, oko dva sata za polaganje vožnje. Neusporedivo kraće, jednostavnije i jeftinije u odnosu na Hrvatsku.

Posla ima puno, fali ljudi svih profila. Ljudski rad se ovdje puno više cijeni i naplaćuje nego u Hrvatskoj.

Evo i jedne negativne stvari. Najviše me žaloste beskućnici. Ne shvaćam kako u najbogatijem i najpametnijem dijelu zemaljske kugle nije moguće naći rješenje za te jadne ljude…

U Križevcima se prošlo ljeto dogodila promjena gradske vlasti, nakon 16 godina na čelo grada je došla pomlađena, nestranačka ekipa. Pratiš li aktivnosti novog gradonačelnika Marija Rajna i njegove politike? Imaš li kakav savjet?

S Marijom sam razgovarao prije mog odlaska. Sviđa mi se njegova energija i želja za poboljšanjima. Savjetovao sam mu da ulaže u edukaciju djece, u škole. Gledam primjer Morage gdje se cijela ekonomija vrti oko odličnih škola. Većina stanovnika, uključujući i nas, se ovdje doselila radi škola.

Moja djeca su išla na dodatnu nastavu iz matematike i programiranja u Hrvatskoj. Konkretno, rado bih donirao neke novce u fond koji bi nagradio profesore koji se dodatno trude obrazovati moju djecu. Mislim da ima još roditelja koji slično misle.

Za kraj intervjua, kao logično pitanje se nameće – planirate li povratak u Hrvatsku? Hvala što si odvojio vremena za Križevci.info.

Plan je ostati ovdje dvije godine i onda napraviti reevaulaciju. Vidjet ćemo kako će se svidjeti klincima kad prođe malo više vremena. I naravno, hoće li napredovati u odnosu na hrvatske škole. Svakako ću prenijeti dio svog iskustva i napretka natrag u Hrvatsku, prvotno kroz svoj tim u Zagrebu, a zatim i kroz svoj utjecaj na tehnološku i poslovnu zajednicu u Hrvatskoj.