Švagelj Jažić: Pitanje pobačaja nije pitanje svjetonazora, nego prava žene na zaštitu spolnog i reproduktivnog zdravlja

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, odlukom Ujedinjenih naroda od 17. prosinca 1999. godine, obilježava se u znak sjećanja na dan kada je 25. studenoga 1960. sestre Patriu Minervu i Mariu Teresu Mirabal u Dominikanskoj Republici brutalno dao ubiti diktator Rafael Trujillo. One su postale simbolom otpora njegovom diktatorskom režimu, ali cijena toga simbola zauvijek je ostala prevelika. Tim povodom razgovarali smo s Marinom Švagelj Jažić, predsjednicom križevačke Udruge HERA, jedinom udrugom koja se na području Koprivničko-križevačke županije bavi borbom protiv svih oblika diskriminacije, borbom protiv nasilja te radom sa žrtvama nasilja.

Kada govorimo o nasilju nad ženama, što govore brojke? Kakva je situacija u Hrvatskoj i u našoj županiji? Je li to prikaz realnog stanja ili još uvijek većina slučajeva ostaje u tamnoj brojci neprijavljenih kaznenih djela? Što je s muškarcima, u koliko slučajeva su oni žrtve nasilja?

U posljednjih pet godina u Hrvatskoj je ubijena 91 žena, što čini čak 47 posto svih ubojstava. U 70 posto tih ubojstava počinitelji su ženama bliske osobe, a u više od polovice slučajeva, 54 posto, njihovi intimni partneri. Ove godine ubijeno je sedam žena. Prema rezultatima znanstvenog istraživanja Rodno uvjetovano nasilje – Femicide Watch koje je nedavno predstavljeno u Zagrebu, Koprivničko-križevačka županija spada u županije najsigurnije za život žena, uz Vukovarsko-srijemsku, Primorsko-goransku i Brodsko-posavsku jer u ovim županijama nije ubijena nijedna žena. Najrizičnija je, u odnosu na broj stanovnika, Šibensko-kninska županija, a slijedi Krapinsko-zagorska. Iako je najveći broj ubijenih žena zabilježen na zagrebačkom području, ona u postotnom iznosu, s obzirom na broj stanovnika, ne spada u posebno rizične županije za život žena. Prema podacima Policijske uprave koprivničko-križevačke, problematika nasilja nad ženama, odnosno obiteljskog nasilja, najzastupljenija je statistički gledano, kako s prekršajnog, tako i kaznenog aspekta. U sferi obiteljskog nasilja u najvećem broju su žene žrtve, a muškarci nasilnici. Sigurno je da ima i muškaraca žrtava nasilja od strane žena, međutim to je svakako u manjem broju, a i jedan od razloga njihova neprijavljivanja je sigurno u većoj mjeri sram.

Zabrinjavajući su i nedavno objavljeni podaci projekta Love&Respect – prevencija nasilja u adolescentskim vezama, kojeg provodi CESI, prema kojem je 58 posto adolescenata doživjelo nasilje. Vaš komentar?

Prema istraživanju svaka peta mlada osoba doživljava često provjeravanje i izrazito ljubomorno ponašanje u vezi, a partnersko provjeravanje mobitela doživjelo je 17 posto mladih. Jedna od šest mladih osoba doživjela je nametanje osjećaja krivnje zbog provođenja vremena s prijateljima i obitelji.

Nasiljem nad ženama, nažalost bavimo se sporadično – u vrijeme obilježavanja nacionalnog i međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, ili kad dođe do velike tragedije. No, ono se događa svakodnevno. Kako senzibilizirati društvo?

Nasilje nad ženama i nasilje u obitelji je vrlo kompleksno društveno pitanje i jedna od najosjetljivijih tema o kojoj se nerado govori, a koje se ne tiče samo pojedinca. Moramo biti svjesni vrlo štetnih pojava koje ne ostavljaju posljedice samo na žrtvi, već i na cjelokupnom društvu. Nažalost, naši građani još uvijek smatraju kako je nasilje u obitelji privatna stvar u koju se ne treba miješati. Međutim i institucije i građani imaju zakonsku i moralnu odgovornost da prijave nasilje ako imaju saznanje o njemu, bez obzira tko ga i prema komu čini. Jer kad se nešto dogodi često se zna čuti „bilo je pitanje vremena kad će se nešto dogoditi“ ili „često smo čuli viku i galamu“, ali nitko nije ništa poduzeo. Još uvijek postoji sklonost osuđivanja žrtve „sama si je kriva“, dok izostaje bezuvjetna podrška i razumijevanje. Isto tako u osvještavanju i senzibiliziranju javnosti o problematici nasilja nad ženama i nasilja u obitelji veliku ulogu imaju i mediji. Izvještavanje o slučajevima nasilja na neprimjeren, neprihvatljiv način, ne poštujući žrtvu, može utjecati na formiranje stavova građana, odnosno društva općenito. Takvi stavovi odvraćaju žrtve od prijavljivanja nasilja i traženja pomoći.

Iz vašeg iskustva, zašto žene ne prijavljuju nasilje?

Razlozi za neprijavljivanje su brojni: strah od zlostavljača, strah da im se neće vjerovati, sram i osuda okoline, nedostatak podrške bližnjih, osjećaj krivnje i odgovornosti, vjera da će se zlostavljač promijeniti, nepoznavanje prava, nepovjerenje u institucije, prijetnja i strah da će im se oduzeti djeca ako ih imaju, dugotrajni sudski postupci, preblage kazne, kažnjavanje i žrtve i zlostavljača. Često žrtve financijski ovise o zlostavljaču i zlostavljači su najčešće žrtvi poznate osobe, što je dodatni razlog neprijavljivanja, a posebno kod žrtava seksualnog nasilja. Razlozi neprijavljivanja doprinose velikoj tamnoj brojci.

Kakav je odnos policije prema žrtvama nasilja?

Policija je najvažnija karika u sustavu zaštite žrtava nasilja, posebno zato što se žrtve prvo javljaju policiji. Pristup i vrijeme koje policijski službenici posvete žrtvi ključni su u daljnjem sudjelovanju žrtve u postupku, a isto tako i u ponovnoj prijavi ukoliko dođe do nasilja. Žrtve povlače prijave, promijene iskaz, ne žele sudjelovati u sudskom postupku, a razlog tome je često odnos službenika prema žrtvi. Nakon policije ključna institucija su centri za socijalnu skrb, a često nam žrtve znaju reći „molim vas samo me nemojte slati u centar“. Na kvalitetu usluge sigurno utječe i nedostatak ljudskih i financijskih kapaciteta, no to ne može biti opravdanje nekvalitetne i neprofesionalne usluge pomoći i podrške i to od institucija koje su u službi građana.

Često se događa da zlostavljana žena zaradi prijavu kao i zlostavljač. Zašto je tome tako?

Nažalost, često se događa da se i žrtva i počinitelj tretiraju na jednak način, odnosno oboje se privodi sucima za prekršaje i nerijetko oboje bivaju kažnjeni zato jer sustav nema vremena utvrđivati tko je zlostavljač, a tko žrtva koja se pokušala obraniti. Ne posvećuje se dovoljno vremena razgovoru sa žrtvom i utvrđivanju primarnog počinitelja. Kazne koje se izriču na sudu uglavnom su novčane pa čitava obitelj snosi posljedice nasilničkog ponašanja jedne osobe i zbog toga je važno utvrditi počinitelja.

Između nasilja i prijavljivanja nasilja najčešće prođe neko vrijeme. Kako u ovakvom sustavu ohrabriti žrtvu da ga prijavi?

Žrtvi koja je pretrpjela neki od oblika nasilja možemo biti bezuvjetna podrška. Važno je da ne osuđujemo, da vjerujemo žrtvi, da damo do znanja da smo tu uz nju u svakom trenutku. Uputit ćemo je da prijavi nasilje, ali nećemo inzistirati ako to ona ne želi. Važno je da ne govorimo žrtvi što da radi, već joj moramo dati vremena da sama odluči što želi. Ako nam je ispričala nešto u povjerenju, potrebno je poštivati njenu privatnost. Treba je uputiti na institucije i organizacije gdje može dobiti potrebnu pomoć i podršku. Ukoliko je zbog nekog razloga odlučila ništa ne poduzeti, važno je ne osuđivati, već pružiti bezuvjetnu podršku jer, u većini slučajeva, odluka o prijavi je dugotrajan proces koji kasnije utječe na žrtvin život.

Jedan od načina je svakako i vaš projekt Podrška žrtvama i svjedocima. Što konkretno pružate i tko vam se sve može obratiti?

Programom „Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela“ žrtvama i svjedocima pružamo emocionalnu podršku, informacije o pravima, praktične informacije, pratnju na sud i druge institucije te psihosocijalnu podršku i pravno savjetovanje. Ciljana su skupina žrtve i svjedoci kaznenih djela bez obzira na spol, žrtve nasilja i po potrebi članovi njihovih obitelji, žrtve u prekršajnom ili kaznenom postupku te osobe koje nisu prijavile kazneno djelo zbog straha, nelagode, nesigurnosti ili nepovjerenja u institucije.

U sklopu udruge djeluje i SOS telefon te savjetovalište. Kada ste uspostavili ovakav tip podrške? Koliko je u prosjeku upućenih poziva i na što se oni najčešće odnose? Kakvu vrstu podrške im nudite? Javljaju li vam se i muškarci i u kojem postotku?

SOS telefon počeo je s radom 2002. godine, a savjetovalište 2004. godine. Prošle godine na SOS telefon upućen je 281 poziv. Pritom, identificirana su tri poziva muškaraca i 278 žena. U savjetovalištu je bilo 49 poziva te je ostvareno 14 direktnih savjetovanja. Pozivi na SOS najčešće se odnose na način prijave, informacije o pravima, postupanju policije i sudova, a pozivi u savjetovalištu najčešće su se odnosili na pitanja postupka brakorazvodne parnice, na koji način se pokreće parnica, može li supružnik oduzeti djecu, besplatne pravne pomoći, prava iz sustava socijalne skrbi, prava iz drugih sustava, i slično.

Postoji li mogućnost da se u našoj županiji oformi takozvana sigurna kuća?

Postojale su inicijative za osnivanje sigurne kuće u našoj županiji u koje su bile uključene HERA i Povjerenstvo za ravnopravnost spolova, međutim ostalo je samo na inicijativi, nedostajala je politička volja. Vrlo kratko je u županiji postojao model smještaja žena žrtava nasilja kroz udomiteljstvo što je pokrenulo Povjerenstvo za ravnopravnost spolova, međutim izmjenom Zakona o udomiteljstvu, kategorija žrtava nasilja izostavljena je kao mogućnost udomljavanja. Prema preporukama Vijeća Europe Hrvatskoj nedostaje još 10 sigurnih kuća za žene žrtve nasilja. Za otvaranje sigurne kuće potrebna je prvenstveno financijska konstrukcija u koju moraju biti uključene sve jedinice lokalne i regionalne uprave i samouprave, dakle županija i svi gradovi i općine. Međutim, otvaranje sigurne kuće neće riješiti problem nasilja nad ženama, jer najčešće žene imaju probleme nakon izlaska iz sigurne kuće, kako naći posao, stan, kako podmiriti troškove stanovanja, osigurati školovanje za djecu. Regionalne i lokalne politike stambenog zbrinjavanja trebale bi biti više usmjerene na zbrinjavanje posebno ranjivih skupina, u koju svakako spadaju žene žrtve nasilja. Nakon što preživi neki od oblika nasilja, žena mora otići iz kuće kao da je ona kriva za to, umjesto da se počinitelja udalji iz kuće. Sustav mora biti usmjeren na zaštitu i osnaživanje žrtve u potpunosti.

Hrvatska je ratificirala Istanbulsku konvenciju i ona je stupila na snagu s prvim danom listopada. Što nam ona donosi u odnosu na dosadašnje stanje?

Konvencija prvi put donosi međunarodnu definiciju nasilja u obitelji. Prema Konvenciji, nasilje u obitelji označava sva djela tjelesnog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja koja se događaju u obitelji, kućanstvu, između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio prebivalište sa žrtvom.
Konvencija obvezuje poduzimanje konkretnih mjera u cilju prevencije nasilja u obitelji i prema ženama koje uključuju: medijske kampanje protiv nasilja, osiguravanje usavršavanja stručnih osoba, suradnja s privatnim sektorom i nevladinim udrugama kako bi se poticalo uzajamno poštovanje među spolovima, prevenciju i zaštitu žrtve uz učinkovitije centre za potporu i savjetovanje žrtava nasilja, 24-satne telefonske linije, medicinske i forenzičke stručne timove, sigurne kuće te veće policijske ovlasti u postupanju prema počinitelju i najvažnije- progon počinitelja. Konvencija predviđa da se istrage i sudski postupci u vezi s obiteljskim nasiljem provode bez nepotrebnih odgađanja i uz puno uvažavanje prava žrtve.

Kako gledate na inicijative koje se protive Istanbulskoj konvenciji?

Istanbulska konvencija ratificirana je kako bi zaštitila sve žene i djecu koji trpe nasilje, poglavito nasilje u obitelji. Stupila je na snagu i postala je pravno obvezujući dokument. Mogu jedino reći da se nadam da oni/e koji/e se protive Konvenciji neće doći u priliku da koriste mehanizme zaštite Konvencije.

Isto tako, pojavile su se i inicijative koje zadiru u reproduktivna prava žena po pitanju primjerice pobačaja.

Pitanje pobačaja nije pitanje svjetonazora, već je to pravo žene na adekvatnu zaštitu spolnog i reproduktivnog zdravlja. Prema preporukama UN-ova Odbora za praćenje provedbe Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) država mora poduzeti mjere, uključujući i one zakonodavne, kako bi spriječila nazadovanje u području pristupa žena spolnom i reproduktivnom zdravlju, pristupa slobodnom pobačaju i kontracepcijskim sredstvima kao i spolnom odgoju.

Čini li vam se da kao društvo idemo korak unatrag?

Često nam se čini da smo korak naprijed, nazad dva. Međutim, da bi se neke promjene dogodile na njima trebamo raditi, a mislim da nitko od nas koje smo u službi onih kojima smo najpotrebnije nije spreman odustati.(GPP)