Tihana Nemčić prošla je pola svijeta s loptom, trenirala muškarce i žene, a sada je postala doktorica nogometa

Već je sto puta ispričala da je nogomet počela igrati s 13 godina zbog tadašnje simpatije, i svi već znaju da je ubrzo počela ozbiljno trenirati kod Mace Maradone u današnjem Dinamu. Križevčanka Tihana Nemčić sportskim je rječnikom nadigrala i prerasla i dečka zbog kojeg je počela i klubove u kojima je igrala. Bila je reprezentativka sve dok 2009. godine velike terene nije zamijenila malima. Dvije godine igrala je u Prvoj talijanskoj futsal ligi, a onda se vratila u Hrvatsku i na Europskom sveučilišnom prvenstvu u futsalu za žene s ekipom zagrebačkog sveučilišta osvojila drugo mjesto i proglašena najboljom igračicom natjecanja. Tijekom studija na Kineziološkom fakultetu odlučila je da želi biti trenerica, naravno da je zaradila i UEFA-inu trenersku licencu pa je trenirala muške i ženske klubove, razne reprezentacije i selekcije. Na istom fakultetu nedavno je doktorirala i to na temu futsala koji je, kako kaže, u posljednjih deset godina potpuno oblikovao njen život.

Provodila dane gledajući futsal

– Pomogao mi je da stvorim sustav vrijednosti koji sam prenijela i na život van terena. Pisati o futsalu na svojevrstan je način zahvala tom sportu koji me naučio mnogočemu, na zaista poseban način. Osim toga, puno sam vremena provela gledajući 1. Hrvatsku malonogometnu ligu muškaraca u zagrebačkoj Martinovki i to me zaintrigiralo da potražim objektivne podatke za daljnje praćenje natjecanja – objašnjava doktorica futsala.

Izraz futsal kratica je portugalskih riječi futebol de salao koje znače dvoranski nogomet. To je i u Hrvatskoj službeni naziv za mali nogomet koji se igra po pravilima FIFE. U posljednje se vrijeme sve više vrhunskih sportaša odlučuje studirati, završavaju fakultete, doduše rijetki i doktoriraju. Tihana priznaje da je knjigu zavoljela tek kad je odrasla.

– Kao djevojčica sam bila jako zaigrana, hiperaktivna i uvijek sam negdje radije išla nego čitala. No kasnije, a to je opet povezano s upoznavanjem futsala – shvatila sam da je znanje najveća moć i da ima najveću vrijednost od svega, znanje je jedino što ti nitko nikada ne može oduzeti i koliko god da daš drugima, nikad ga ne možeš izgubiti. Svidjelo mi se “znati” pa sam odlučila uložiti u edukaciju i nadoknaditi godine – otkriva Tihana koja budućnost vidi u istraživanju sporta, posebice futsala.

Proputovala pola svijeta, ali najbolji učitelji su kod kuće

Prije pet godina preselila se u Italiju gdje je igrala futsal. Posljednju je sezonu provela u Cagliariju, na Sardiniji, a tamo je i treći put operirala koljeno te završila pisanje doktorskog rada.

– Italija mi je pružila mogućnost živjeti život profesionalca i igrati sport koji volim najviše na svijetu. To je zemlja koja je mnogo bolje organizirana po pitanju sporta. Više je ulaganja, više dvorana, više igračica, utakmica, medijske pokrivenosti ženskog sporta – priča. Jezik je naučila vrlo brzo, a prihvatila je i tamošnje običaje, posebno one koji se odnose na hranu.

Iako je proputovala pola svijeta, igrala u raznim klubovima i učila od raznih trenera, kao važne osobe u svojoj karijeri uvijek spominje Tinu i Palca.

– Drago Palčić je bio moj prvi trener. Ono što nikad neću zaboraviti i čega se sjetim vrlo često kroz život, bilo je: “Nikada se ne okreći”, a odnosilo se na trenutke kad bih trčala kratke utrke. Tako je i ostalo. Vrlo rijetko gledam unazad, ne opterećujem se suparnikom. Pokušavam trčati utrke sa sobom i za sebe. Nastojim više pažnje obratiti i pomoći onima koji su uz mene, suigračicama, igračicama u reprezentaciji, prijateljima. Trener Antun Bednaić Tina svojim mi je primjerom pokazao kako se treba odnositi prema sportu koji voliš i u kojem želiš nešto napraviti: uvijek si na stadionu, ako ne vodiš trening ili utakmicu onda sjediš na tribini i promatraš druge kako rade. Ili si u prostorijama i dovodiš opremu u red. I znaš sve o igri jer igru poštuješ i to se mora vidjeti u svakom tvom koraku – prisjeća se svojih učitelja.

I danas obožava trčati za loptom

Sve što je naučila pokušava prenijeti i na svoje suigračice i djevojke koje trenira. Veliki i mali nogomet isprobala je i proučila sa svih strana kao igračica, trenerica, izbornica i znanstvenica, no i danas joj je najdraže potrčati za loptom.

– Nekako mi se čini da smo svi mi koji smo barem jednom zaigrali, ostali vječiti igrači. Ja sam sigurna da ću jednog dana sjediti stara na nekoj klupici pored igrališta i misliti: “Eh, da mi je samo par minuta. Da mi je da presiječem kakvu loptu, pa da dodam za kontru. Ili da zabijem, ili još bolje, da spriječim suparnice da zabiju gol. Meni nema ljepše od toga kad smo nas deset i lopta – otkriva Tihana. Danas je jedna od najvećih stručnjakinja za futsal, u igračkoj je karijeri bila bolja od mnogih poznatijih muških kolega, a zarađivala je daleko manje. No ona tome uopće ne razmišlja. Kaže da joj je drago kad netko uspije sklopiti dobar ugovor, no njoj takve stvari nisu najvažnije na svijetu.

– Uvijek pokušavam raditi na poboljšanju stare Tihane i tu trošim najviše energije. Uspjeh onda valjda dolazi sam po sebi. Volim nogomet previše pa onda ne razmišljam o njemu kao o muškom sportu. Rekla bih da je ovdje važnije pitanje znate li raditi posao ili ne i odnosite li se prema sportu s poštovanjem. Ako tako gledamo na nogomet, ja se u njemu osjećam sasvim sigurno, pristupam mu s ljubavi i tako mi se vraća – priča ova Križevčanka koja nikad nije zaboravila niti sredinu iz koje dolazi i kojoj se svako malo vraća.

– Čini mi se da sam cijelo vrijeme doma, samo što svako malo odem negdje na duže vrijeme. Meni mjesto čine ljudi i zato sam zadovoljna kad svaki put iznova pronađem najljepšu kuću na križevačkom Kosovom brijegu. Križevci su za mene druženja s mojim najdražima, razgovori sa susjedima i starim prijateljima, za mene je to poseban doživljaj. Zahvalna sam na prilikama koje su mi pružene u svijetu, ali moram priznati da je dom mjesto na koje ću se uvijek vratiti – ispričala je Tihana neposredno prije nego li je još jednom otišla na duže vrijeme u Italiju. (GPP)