Maratonac Pero Budija pospremio je medalje i posvetio se pisanju: Nikad se nisam u Križevcima osjećao kao dotepenec

– Nemoj da tekst ispadne pretenciozan, nemoj me ni slučajno previše hvaliti- rekao mi je Pero Budija na kraju razgovora koji smo započeli o njegovoj knjizi, a završili na priči o životu otočanina koji je pred 40 godina došao u Križevce i ovdje ostao.

– Križevčani su dobri ljudi. Nikad nisam imao dojam da sam dotepenec. Temperamentan sam, planem, napravim teatar, posvadim se i odmah kažem sve što mislim, Križevčani nisu takvi. Možda je to jedina razlika između Dalmatinaca i Prigoraca koju osjećam – priča ovaj rođeni Viranin koji je nakon završenog studija vanjske trgovine na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu umjesto na Olimpijadu u Moskvu, došao raditi u križevački Čelik.

– Došlo je prvo dijete i morao sam potražiti posao. Sportska karijera već je bila na kraju – prisjeća se nekadašnji vrhunski sportaš, hrvatski prvak, rekorder u maratonu i jugoslavenski reprezentativac na duge pruge. Medalje, pehare i diplome spremio je u garažu i otvorio novu stranicu. Piše odavno, objavio je malo. Križevčani su rado čitali njegove kolumne na portalu krizevci.info, onda je otkrio društvene mreže i počeo objavljivati kratke priče.

– Nisam se htio praviti važan, pisao sam za sebe, ali zanimala me reakcija ljudi koji čitaju te priče – kaže. Reakcije su bile jako dobre pa je, ohrabren od svojih prijatelja, ipak odlučio objaviti ih iako je planirao ostaviti tekstove kćerima da ih objave, ako žele, kad njega ne bude.

– Zahtjevan sam prema sebi, mogu priču pročitati trideset puta i svaki put mislim da treba nešto dodati, promijeniti – objašnjava. Krajem svibnja zbirka priča pod nazivom Uspavanka za Vjeru B. ugledala je svjetlo dana. Vratio je izgubljene slike i oživio ljude iz svog djetinjstva na Viru, školovanja u Zadru i Zagrebu i sportske karijere. Predgovor knjizi napisao je Križevčanin Branimir Pofuk, kolumnist Večernjeg lista. Njih dvojica nisu se poznavali, ali poznati je kolumnist odmah pristao pročitati priče i o njima nešto napisati. No Budija se nije usudio pročitati tekst koji je Pofuk napisao.

– Nisam imao hrabrosti otvoriti. Cijenim ga kao glas razuma u javnoj komunikaciji i kao autora kojeg rado čitam, bojao sam se što će reći o mojim tekstovima – otkrio je Budija. A Pofuk je napisao da je Perina priča o majci koja po notama zlatnih kukuruznih zrna svira uspavanke, etide i kantate na kamenom žrvnju kao na violončelu, najljepša i najpoetskija pohvala glazbalu i kamenom alatu koju je ikad pročitao.

– To su žive slike koje pamtim. Bio sam najmlađi, u našoj velikoj obitelji uvijek sam bio slušatelj. Ja sam zapravo sakupljač i pamtim slike koje sam pretočio u riječi – objašnjava. U pričama je razgolitio sebe i svoju obitelj, ali u njima se mogu prepoznati i mnoge druge obitelji.

– Sjećam se razgovora svog dida i babe kao da sam ih snimio. Taj način života i komunikacije je sada nepojmljiv, to možeš naći još samo u nekom češkom filmu – otkriva mi. Pisao je tako o svojoj povezanosti s majkom s kojom je provodio najviše vremena te o odnosu s ocem, pomorcem kojeg nikad nije bilo kod kuće i čiji lik nije nimalo uljepšao. Pisao je kako mu otac nikad nije oprostio što nije postao pomorac i nije mu vjerovao da se u Križevcima ponekad družio s legendarnim golmanom Hajduka Vladimirom Bearom. Puno je pisao o svom djedu koji je bio stočar, ribar, stolar, zidar i jedini tkalac od Vira do Ravnih kotara, kojem je Pero pomagao namatajući konac na „kaleme“. Iako je dobio mnoge pohvale od prijatelja iz djetinjstva kako je pogodio duh starih vremena i nekadašnjeg života na otoku, nije se svima u obitelji svidjelo što je pisao tako otvoreno.

– Moje su priče dva paralelna rukavca iste rijeke: stvarnost, tuđa i moja, i fikcija. Između korica knjige stvarnost i fikcija ulijevaju se u mirnu rijeku i završavaju u moru, a ja pozivam čitatelja da izabere onaj rukavac u kojem pronalazi sebe – objašnjava autor. Otkrio je da ga muči nostalgija, da se i danas sjeća svog profesora iz hrvatskog koji ga je poticao na čitanje i svog trenera Lea Langa.

– Ja sam u godinama u kojima dolazi sve više uspomena. Pogotovo zato što sam dislociran od svog rodnog kraja, tako da priče same naviru. Recimo, hodam s prijateljem i on mi nešto priča, a ja mu kažem – Pekla, šuti malo, pišem priču. Često mi se to dogodi, priča jednostavno dođe sama, kad dođem kući samo je prenesem na papir – objašnjava stvaralački proces pokušavajući umanjiti svoju ulogu u njemu. Priča ima i stalno nastaju nove, ipak novu knjigu ne priprema. Kaže mi kako ga je strah da s drugom ne pokvari prvu.(GPP)