Križevačka plastična kirurginja: Prvo je važno spasiti život, a nakon toga dolazi estetska komponenta

Rak dojke najčešći je tumor u žena, od njega u Hrvatskoj oboli svaka deseta žena, a sve češće pogađa čak i mlađe od 30 godina. Cijeli listopad posvećen je borbi protiv ove bolesti i cilj mu je podizanje svijesti javnosti o važnosti ranog otkrivanja raka dojke i njegovog što uspješnijeg liječenja. Otkrije li se na vrijeme, rak dojke može se izliječiti u 98 posto slučajeva, a kako medicina napreduje, sve se više radi na unapređenju kvalitete života izliječenih žena. Upravo tome, između ostalog, posvetila se i Križevčanka Rebeka Held, koja je jedina žena kirurginja u timu poznatog plastičnog kirurga Siniše Glumičića.

Otkrila nam je da se žene u Hrvatskoj kojima je dijagnosticiran karcinom dojke sve više odlučuju za tzv. primarnu rekonstrukciju, što znači da se u jednoj operaciji odstranjuje i istovremeno rekonstruira dojka, bilo pomoću vlastitog tkiva ili pomoću implantata.

– Naravno, to ovisi o vrsti karcinoma i potrebi za dodatnim onkološkim liječenjem. Primjerice, zračenje će odgoditi odluku o primarnoj rekonstrukciji, upravo radi posljedica same radioterapije na finalni izgled rekonstrukcije, jer je prvo važno spasiti život, a tek onda razmišljati o estetskoj komponenti- objasnila je stručnjakinja i dodala kako iz osobnog iskustva može potvrditi koliko je rekonstrukcija dojke važna ženama oboljelima od karcinoma.

– Osjećaj cjeline koji se gubi odstranjivanjem dojke nije samo fizički, već i emocionalan događaj. Važno je nadoknaditi ženstvenost, osjećaj potpunosti, a ne samo fizički nedostatak. I to kada se postigne je nešto što izuzetno veseli, kako pacijenticu tako i mene kao kirurga. To je osjećaj da si pomogao da se zaustavi bolest, ali i povrati ono izgubljeno- ispričala je dr. Held.

Operacije rekonstrukcije dojki nakon zračenja, kada je tkivo potpuno promijenjeno i treba ga zamijeniti drugim zdravim tkivom, a istovremeno dobiti što prirodniji izgled, spadaju u najzahtjevnije i najkompleksnije slučajeve na kojima je radila. Plastičnu kirurgiju za subspecijalizaciju odabrala je jer, osim želje za rekonstrukcijom i povratom funkcije određenog dijela tijela, ne zanemaruje estetsku komponentu pa u cijeloj priči postoji i element umjetnosti. Ipak, pristup pacijentu nije uvijek isti. Među njima ima onih kojima kvaliteta života ovisi o uspjehu operacije, poput žene kojoj je tim KB-a Dubrava, u kojem je bila i križevačka liječnica, pred dvije godine uspio spojiti ruku nakon amputacijske ozlijede, ali postoje i isključivo estetski zahvati, poput povećanja grudi, usnica, obraza.

– Naravno da postoji razlika između rekonstrukcijske i estetske kirurgije pa tako i u pristupu takvim pacijentima. Sigurno je tehnički izazovnije napraviti rekonstrukciju, na primjer, dojke mikrokirurškim prijenosom vlastitog tkiva ili replantaciju palca, ali je također izazov ispraviti nekakve estetske nedostatke i time povratiti samopouzdanje pacijenta i vratiti mu osmijeh na lice. Svi smo mi i emotivna bića pa nam je jednako važno biti sretni, kao što nam je važno i dobro funkcionirati- iskrena je dr. Held.

Cilj joj je, kaže, pacijentima dati što prirodniji izgled koji će popraviti njihove nedostatke, ali neće promijeniti fizionomiju njihovih lica ili ih učiniti neprepoznatljivima. Ponekad se ipak pojavi zahtjev za nepotrebnom operacijom, međutim kirurg tada mora biti i psiholog. Jesmo li onda, kao društvo, postali robovi ideje o savršenom izgledu, treba li baš svaku nepravilnost promijeniti, zategnuti svaku boru, povećati usnice ili i u tome treba imati mjeru?

– Moj stav je da je prirodno najljepše, ali i da ne treba nikada osuđivati osobu koja je do te mjere nezadovoljna nekom svojom manom ili nesavršenosti da je to ometa u vlastitom samopouzdanju. Danas imamo mogućnosti djelovati preventivno, neinvazivno ili kirurški i to nam daje slobodu da odaberemo što je za nas u određenom trenutku najbolje. To što ja nisam do sada posezala za ispravljanjem svojih bora ili popravljala volumena usnica ne znači da jednom u budućnosti neću – otkriva mlada liječnica.

Usavršavala se u Engleskoj i u Belgiji, ali uvijek se vraćala kući, dok je primamljive ponude iz svjetskih centara redom odbijala. Odrasla je u Križevcima i još uvijek osjeća snažnu vezu s gradom u kojem joj žive roditelji i prijatelji. Kad god joj obaveze dopuštaju, vraća im se.

– Križevčanka sam i to nikada ne zaboravljam napomenuti, iako već skoro 20 godina živim u Zagrebu. Dolazim ne samo zbog posjeta roditeljima ili prijateljima, nego nikad nisam pronašla zamjenu za svoju omiljenu frizerku pa tako redovito dolazim i na šišanje u kvartovski frizerski salon kod svoje Tine, koja me prati još od osnovne škole – ispričala je uspješna Križevčanka Rebeka Held. (GPP)