Katavić: Nagrade su potvrda dobrog rada, ali najvažnije mi je da tvrtka nikad nije bila dužna i zbog toga sam ponosan

Nikog nije iznenadila vijest da je dobitnik nagrade Zlatna kuna za životno djelo vlasnik trgovačkog centra KTC, Križevčanin Ivan Katavić. Da se njegovo poslovno carstvo kojim čudom nalazi preko Atlantika, rekli bismo da je priča o njegovom životnom putu tipičan američki san. No Katavić je uspio u Hrvatskoj, a gledajući na brojna posrnula poduzeća i promašene investicije u zemlji u posljednjih tridesetak godina, uspjeti ovdje je kudikamo teže nego s one strane oceana. Nikad nije skrivao svoje djetinjstvo u okolici Imotskog i odrastanje u skromnim uvjetima. Jednom je rekao da je kao srednjoškolac u Osijeku gulio krumpire, ali i tada je bio zadovoljan. U Križevce je došao studirati i ostao je. Važno je prilagoditi se, kaže, i baš takav stav vodi ga kroz život.

Vijest o nagradi koju ste dobili daleko je odjeknula, jeste li to očekivali?

Dobio sam više od 400 mailova i čestitki i to me iznenadilo. Vjerujte mi da nisam razmišljao o nagradama kad sam krenuo u stvaranje KTC-a, a kamoli o Zlatnoj kuni. Nagrade su potvrda dobrog rada, ali najvažnije je da tvrtka nikad nije bila dužna, nikad nismo bili u blokadi, nismo dužni nikome i zbog toga sam ponosan na sebe i na svoj tim.

Dobili ste Zlatnu kunu za životno djelo, znači li to da se povlačite iz posla? Znamo da jeste u mirovini, ali uključeni ste u poslovanje i svakodnevno ste aktivni.

Ja jesam u penziji, ali svako jutro im malo smetam, dođem na kavu pa piknem malo i postavim neko pitanje. Ali ne radim ja to zbog znatiželje, nego ako je moguće da prenesem iskustvo koje imam na ove mlađe. Kada ovdje dođem ponedjeljkom, obavezno pogledam izvještaj na stolu koji govori kakva je likvidnost. Vidim da su podmirene sve obveze i još ostaje par milijuna kuna na računu. To je meni zadovoljstvo. Više ne obilazim sve naše centre jer za to nema potrebe. U nekima nisam bio dvije godine. Imam tim koji rukovodi i kojem vjerujem, imam podatke na bazi kojih donosim odluke, no i to sam već prepustio sinovima.

Kažu da je uspjeh KTC-a rezultat vaše stvaralačke snage, hrabrosti i mogućnosti predviđanja. Što je po vama važno za uspjeh?

Kad sam išao u srednju školu u Osijek pokojna mater mi je rekla: sine, dao Bog da se ne vratiš nikad ako se vratiš i osramotiš me. To me prati do danas. Oženio sam se mlad i brzo smo dobili djecu. Obitelj mi je jako važna. Prije sedam godina supruga mi je umrla tu na našem parkiralištu. Odjednom je nije bilo. Do tada sam mislio da je svijet moj. Moja današnja supruga mlađa je od mene, ali dobro se slažemo. Prilagođavamo se jedno drugome jer želim da mi život, kad dođem doma, bude normalan. Osim obitelji, važno mi je bilo pretočiti znanje stečeno na fakultetu u praksu i u tome sam našao zadovoljstvo. Kad sam nešto postigao, veselio sam se kao malo dijete. Bilo je i podmetanja, ali neću o tome. Ne kažem ja da imam pamet ne znam kakvu, ali imam hrabrost i kad imam viziju, idem kao buldog. Ako i pogriješim, ispravit ću.

Imate 26 trgovačkih centara, 22 poljoprivredne apoteke, benzinske postaje, turističko-ugostiteljske objekte. Ima li još nešto što biste željeli?

Sve moje želje vezane su uz kolektiv i obitelj. Što je u životu dobitak? Rađaš se, živiš i umireš. Mogu podmiriti sve što mi treba, više od toga ne treba niti meni niti mojim sinovima i unucima. Vjerujem da je tako i mojim radnicima, vrhu. Zadovoljan sam kad dođem negdje u kolektiv i kada radnici sa smiješkom kažu da ne idu u Austriju jer im je kod nas dobro. Kad tako počnete razmišljati, onda vidite da ste napravili nešto dobro.

Svoju obitelj uvijek spominjete kao bitnu kariku za uspjeh KTC-a. Koliko vam je važna njihova podrška?

Od početka je KTC stvaran kao obiteljska tvrtka. Imam dva sina, stariji je predsjednik Upravnog odbora, mlađi je zamjenik. Obojica su diplomirali ekonomiju i sada su u pedesetim godinama, znači puna zrelost. Sa mnom su ovdje od početka. Vjerujem da sam im prenio znanja i manire da mogu brinuti o obitelji i da nastave činiti uslugu zaposlenima i državi. Imam šestoro unučadi. Svi su na fakultetu, jedno je završilo, drugo je pred završetkom i tako. Bit će mi drago ako budu htjeli raditi ovdje. Ali 1400 zaposlenih su isto članovi moje obitelji i to je za mene obaveza i odgovornost. Svojim ljudima uvijek govorim da čuvaju to zajedništvo. Ako su ljudi zadovoljni, onda imamo i rezultat. To znači da smo puno napravili.

Već tri godine KTC ne radi za blagdane, a sada ste najavili da od iduće godine nećete raditi niti nedjeljom. Brine li vas odlazak ljudi iz Hrvatske?

Ljudi odlaze van, mi smo isto bili u panici hoćemo li ostati bez zaposlenika. Moramo napraviti određene ustupke. Odlučili smo da nećemo raditi nedjeljom, a već dva dana razgovaram sa svojom upravom kako da podignemo plaće. To ćemo napraviti na račun dobiti, ali napravit ćemo. Dijelimo i božićnice, organiziramo zajedničke fešte. Sve su to motivacije kojima pokušavamo zadržati čovjeka jer svi oni ovu tvrtku doživljavaju kao svoju obitelj. To su sve motivi koji su me održali i odredili u kom pravcu živjeti.

Što kažete na konkurenciju? Otvaraju se mnogi trgovački centri, utječe li to na KTC?

Nisu ti lanci neotkrivena tajna. Danas su sve informacije dostupne, pokušavamo pratiti trendove. Ali mi smo kao jedan, mi smo složni i to je naša brana od multinacionalnih kompanija. Naši zaposlenici KTC doživljavaju kao nešto svoje i to je naša velika prednost.

Što kažete o medijima? Prate vaš rad, ali nema vas često u medijima.

Meni je drago i volim surađivati s medijima jer su oni nositelji demokracije. Razdrmati ovo učmalo stanje koje mi imamo, nije lagana stvar. Pišite istinu, jer ako pišete po diktatu nekoga, možete otići u krivo, pa da vam bude žao, ali ta pisana riječ je otišla, teško ju je vratiti. Kažu ljudi, laž koja se pet puta ponovi, ona šesti puta postaje istina. To su mediji danas. Znam da gazda kaže tiraža, tiraža, tiraža, jer od nečega se mora živjeti, ali dostojanstvo, dostojanstvo čovjek mora imati da kaže: preko te granice ne dam.

Jedan ste od rijetkih gospodarstvenika uz kojeg se ne vežu nikakve afere, ne kasnite s plaćanjima državi ni radnicima i dobavljačima. Kako to da vi možete, a mnogi ne uspijevaju?

Oni koji nisu naučili raditi, a takvih ima svugdje, govore: Da nije krao, ne bi imao. A ja nisam nikad ulagao negdje ako nismo analizirali je li to za nas dobro. Moja ekipa su više od 40 diplomiranih pametnih mladih ljudi. Prije svega ja volim ovo raditi, volim svoj posao. Zovu nas mnoge lokalne samouprave da dođemo i otvorimo tamo trgovinu. Ali nije to samo tako. Ako nemamo sredstava za izgraditi i urediti prostor, nećemo krenuti u to. Isto tako, nećemo se upuštati ni ako ne možemo napuniti trgovinu ili zaposliti ljude. Obitelj KTC-a čini 1400 ljudi, bilo bi lijepo da se taj broj jednom poveća na dvije, tri ili pet tisuća. Ali ne treba se zaletavati u situaciji kakva je danas. Mnogi su uletjeli u poslove, a sada ne znaju kako izaći iz toga, ostaju dužni i prijateljima, rodbini. To nije dobro. Nitko te poduzetnike nije naučio što je sveto. Nitko ih nije ni zaštitio, ali sad neću biti general poslije bitke. Činjenica je da smo izašli iz jednog sustava u kojem je majka bila država, ona je vodila brigu o svemu i sada nije lako odjednom biti poduzetnik. Ni škola nije izbacila kadrove koji znaju kako je to u praksi. Ne treba se čuditi što je stanje u hrvatskom gospodarstvu takvo kakvo je. I ja imam potraživanja od 15 milijuna kuna, od toga 13, 14 sigurno nikad neću moći naplatiti. Toga nije trebalo biti.

Više niste politički aktivni, ali u nekoliko navrata vaše je ime bilo spominjano kao kandidata za gradonačelnika Križevaca. Zašto se nikad niste kandidirali i imate li takvih ambicija?

Bio sam u poziciji kad je trebalo sanirati stranku na nivou županije i prihvatio sam se toga posla. I na nivou Križevaca sam se prihvatio tog posla, ali nisam to sanirao zbog sebe, već zbog drugih. Nekima je u HDZ-u to bilo čudno, ali mene sjedenje na više stolica nije zanimalo. Kako da budem gradonačelnik kad mi netko sutra može prikrpati sukob interesa? Napustim li svoj posao, kako ću se vratiti kad mi istekne mandat? Hoću li morati podilaziti drugima i raditi kompromise da bih ostao na vlasti? Mene to ne zanima. Lakše mi je pratiti sa strane, ako me netko treba za savjet, tu sam uvijek. I to za svakog gradonačelnika, bez obzira tko je trenutačno na tom mjestu.

U Križevcima su u zadnjih tridesetak godina propala velika poduzeća poput Čelika, Mesne industrije, Mlinara pa i Križevčanke. Koja je vaša vizija grada, u kojem smjeru bi se trebao razvijati?

Vremena su se promijenila. Živjeti u ovom vremenu znači razumjeti koja je to investicija koja tjera grad naprijed. Je li to mali poduzetnik ili veliki, ali nema gotovih velikih firmi koje će doći u Križevce i kazati: mi smo tu. Treba izgraditi odnose i povjerenje, pokrenuti proizvodnju. I mi smo htjeli pokrenuti proizvodnju rajčice jer nisam mogao prihvatiti činjenicu da je uvozimo iz Nizozemske i Danske. Pa nisu oni izmislili tu proizvodnju, nema tu tajni. Grad mora osigurati infrastrukturu za poduzetništvo, ali kad sam htio taj plastenik sagraditi tu kraj Križevaca onda su mi rekli da je ta zona sagrađena za industriju. Pa koja industrija? Zona godinama stoji prazna. Nije industrija nešto bogom dano, baci tamo pa uzmi nazad. Kad gradiš, moraš imati viziju za koga to radiš i tko će tamo raditi. I otišao sam u Sokolovac na vlastitu zemlju. Danas proizvodima 500.000 tona paradajza, iduća godina će biti još bolja.

Osim obitelji, što vam je važno u životu?

Najvažnije je zdravlje. Nemojte zaboraviti, danas radite ovaj posao, možda kod jednog gazde, sutra kod drugoga. Sačuvajte zdravlje. Hvala Bogu, ja sam do sada dobro planirao. Vrijeme leti i meni je preletjelo. U 73-oj godini sam, nemam problema sa zdravljem. Imam i hobi, to je lov. Ne bih ga dao ni za što! Gotovo svaki dan odem u lovište, na svježi zrak, opuštam se i ne razmišljam o poslu. Nakon tako provedenog dana doma dođem veseo i raspoložen.

Na kraju nam razjasnite dilemu, znači li skraćenica KTC Katavićev ili Križevački trgovački centar?

Kad sam to osnivao prelazilo se iz jednog sustava u drugi, iz socijalizma u kapitalizam. Razmišljao sam o nazivu tvrtke, htio sam da ima neko značenje, ali morao sam biti oprezan da ga ljudi i prihvate. Onda sam rekao da KTC može biti i Katavićev trgovački centar, dakle nešto naše intimno dok se ne stvori klima da to naglas kažem, ali i Križevački trgovački centar. Nitko se nije bunio i tako je ostalo do danas. (GPP)