Jelka Vukobratović doktorirala u Grazu na temi tradicijske i popularne glazbe i glazbenika križevačkog kraja

Prošli je tjedan na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu križevačka profesorica flaute i etnomuzikologinja Jelka Vukobratović obranila doktorsku disertaciju pod naslovom “Music Labour of the Local Musicians in Social Life of Križevci, Croatia”. Rad je nastao pod mentorstvom redovnog profesora dr. sc. Gerda Grupea i komentorstvom dr. sc. Naile Ceribašić s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, a obranjen je pred tročlanom komisijom koju je, osim mentora i komentorice, činila i dr. sc. Sarah Weiss, također s umjetničkog Sveučilišta u Grazu.

Vukobratović je završila studij flaute 2008. i muzikologije 2012. godine na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Od 2014. godine studentica je poslijediplomskog doktorskog studija etnomuzikologije na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu. Radila je kao profesorica flaute i povijesti glazbe na Glazbenoj školi Alberta Štrige u Križevcima od 2009. do 2015. godine i kao istraživačka asistentica na projektu Sveučilišta u Cape Bretonu u Kanadi 2013. godine.

Križevačkoj javnosti poznata je i kao predsjednica Gradskog puhačkog orkestra Križevci u razdoblju 2012.-2017. i članica udruge P.O.I.N.T. posebno aktivna kao umjetnička direktorica nekoliko izdanja Culture Shock Festivala, o čemu je napisala i znanstveni rad, a istraživala je i ojkanje.

Od 2015. Vukobratović je zaposlena kao asistentica za etnomuzikološke predmete na odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu. Objavila je nekoliko znanstvenih radova s područja tradicijske glazbe i autorskog prava, etničkih identiteta, festivala i produkcije baštine. Aktivno je sudjelovala na međunarodnim znanstvenim skupovima Hrvatskog etnološkog društva (HED), Međunarodnog savjeta za tradicijsku glazbu (ICTM), Europskog seminara za etnomuzikologiju (ESEM) i drugih organizacija. U nastavku iznosimo sažeti prikaz njenog doktorskog rada.

Disertacija je u suštini etnografsko istraživanje usmjereno na sadašnjost i nedavnu prošlost tradicijske i popularne glazbe i glazbenika križevačkog kraja. U sklopu istraživanja, korištene su etnografske metode intervjua i razgovora sa sedamdesetoro ljudi, pretežno glazbenika s područja Križevaca te sudioničkog promatranja. S obzirom na bogatu i raznoliku glazbenu aktivnost u gradu i okolnim selima, zbog boljeg fokusa i mogućnosti kasnije usporedbe, u fokus istraživanja je došla samo izabrana skupina glazbenika. To su bili glazbenici koji zarađuju ili su zarađivali glazbom, bilo kao glavnim ili tek sporednim izvorom zarade. Bez obzira na eventualnu financijsku motivaciju, to su ujedno bili glazbenici čiji su profesionalni i privatni putevi vezani uz lokalne mreže i lokalnu infrastrukturu, zbog čega imaju ulogu i u kreiranju lokalnog kulturnog identiteta.

Osim etnografskih metoda, gdje god je bilo primjenjivo, korišten je i postojeći pisani ili snimljeni zvučni i video materijal o glazbenom životu Križevaca i okolice. To se odnosi na etnografski materijal pohranjen u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, ali i arhivski materijal križevačkih institucija poput Turističke zajednice, glazbene škole ili radija.

Lokalni glazbenici u svom su se radu uvelike oslanjali na lokalnu infratrukturu, a i obratno. Na primjer, od 1950-ih nadalje socijalistička je društvena infrastruktura obuhvaćala velik broj organizacija koje su u gradu i okolici upravljale javnim prostorima i brinule o društvenom životu grada i okolice. Značenje ovih civilnih organizacija, poput dobrovoljnih vatrogasnih društava, omladinskih organizacija, aktiva žena i drugih, bilo je posebno važno za društveni život sela i nestajanje nekih od njih se puno snažnije osjetilo na selu nego u gradu.

Među aktivnostima koje su ove organizacije provodile, od posebne su važnosti bile, kako za društveni život tako i za lokalne glazbenike, zabave. S jedne je strane organiziranje seoskih zabava, u kombinaciji s elektrifikacijom sela i gradnjom društvenih domova, značilo potiskivanje ranijih oblika spontanog muziciranja na tradicijskim instrumentima unutar manjih skupina ljudi. S druge strane, pokazalo se da su glazbenici koji su svirali u sastavima s električnim instrumentima i koji su bili orijentirani na seoske zabave, i dalje mahom bili lokalni ili trans-lokalni, iz susjednih sela i gradova.

Dapače, učestalost održavanja zabava, naročito od 1980-e, je potaknula mnoge ljude da sami nauče svirati instrument i osnuju glazbeni sastav, jer je potražnja bila velika, a zarada nezanemariva. Naravno, pad u održavanju zabava (u nekim selima i njihov potpuni nestanak) u kasnim devedesetima i dvijetisućitima se odrazio i na količinu lokalno orijentiranih glazbenika-gažera.

Ta se konstatacija odnosi i na dio gradskih glazbenika i sastava koji su uglavnom svirali na zabavama. No, što se tiče potražnje za lokalnim glazbenicima u javnom životu grada, istraživanje je pokazalo da ona nije posustala do danas, odnosno, da je barem jedan dio profesionalnih križevačkih glazbenika periodički prisutan u gradu i izaziva stalni interes publike.