Andrija Štampar – zaboravljen u narodu, aktualan u svijetu

Da je živ, Andrija Štampar, imao bi što reći po pitanju suočavanja s trenutnom epidemijom. Njegov glas svakako bi obišao cijeli planet, ali nažalost, njegova slika u hrvatskoj povijesti blijedi, a možda će upravo grozna epidemija podsjetiti na značaj Andrije Štampara, ne samo u povijesti hrvatskog i svjetskog zdravstva, već generalno u hrvatskoj povijesti. Kada već spominjemo hrvatski prostor i epidemije, vrijedi spomenuti ideju karantene koja se rodila u Dubrovniku, a kroz stoljeća i prostor se kroz funkcije lazareta i sanitarnog kordona razvijala i postavila temelje javnog zdravstva koje će Andrija Štampar uzdići na novu razinu, čiji je odjeka više prepoznat u svijetu, nego li u Hrvatskoj. Štampar je bio ekspert LNHO-a (League of Nations Health Organization), Rockefellerove fondacije i savjetnik kineskog predsjednika Chiang Kai-Sheka, proputovao je gotovo cijeli svijet u svrhu unapređenja javnog zdravstva, a kruna karijere zasigurno mu je izrada ustava WHO-a (Svjetske zdravstvene organizacije) te predsjedanje na Prvoj zdravstvenoj skupštini u Genevi, a kao nagradu za djelovanje 1955. mu je dodijeljeno najviše priznanje za zasluge u javnom zdravstvu, nagrada Leon Bernard.

Andrija Štampar rođen je kao drugo dijete učitelja Ambroza i Katarine Štampar u Brodskom Drenovcu kraj Pleternice 1. rujna 1888. godine u kući koja je ujedno bila i škola. Tamo pohađa pučku školu između 1894. i 1898. godine. Nakon toga gimnaziju završava 1906. u Vinkovcima. Iste godine izrazio je svoje zanimanje za socijalne probleme seljaka u časopisu Pokret što samo potvrđuje velik utjecaj Matije Antuna Reljkovića te Josipa i Ivana Kozarca u njegovoj ranoj mladosti. Kako je Medicinski fakultet u Zagrebu otvoren tek 1917., Štampar studira u Beču do 1911. te kao učitelje i uzore, uz Ludwiga Telekyja i Juliusa Tandlera, navodi slavonske seljake od kojih je najviše učio o socijalnim i zdravstvenim prilikama u rodnom selu gdje je najbolje vidio lošu razinu socijalno – ekonomskih faktora.

Po završetku studija ženi se Marijom Mešnjak s kojom će imati petoro djece te počinje raditi kao sekundarni liječnik u Karlovcu, odnosno općinski liječnik u Novoj Gradiški. Mobiliziran je 1917. kao pukovnijski liječnik u Sisku, a kasnije radi u regrutnoj komisiji u Slavoniji gdje je zbog prevelikog broja oslobođenja regruta premješten po kazni kao liječnik u Mauthausen do kraja rata. Nakon aktivnosti u području socijalne medicine 1919. postaje načelnik Odjela za rasnu, javnu i socijalnu higijenu u Ministarstvu narodnog zdravlja. U periodu 1920. – 1925. otvara čak 250 higijenskih ustanova (po uzoru na John Hopkins School of Public Health u Baltimoreu), piše temeljne zdravstvene zakone i sl. Od 1922. profesor je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te je 1931. umirovljen iz političkih razloga.

Nakon toga se aktivira kao postojeći član Higijenske organizacije Lige naroda te odlazi na put koji je opisan u ovom dnevniku, a najveći trag je ostavio zalaganjem u Kini. Glavni problem na koji je Štampar nailazio tijekom čitave karijere u svim zemljama bila je osuda za napad na liječnički stalež zalaganjem za preventivnu, a ne kurativnu medicinu koja je nudila besplatno liječenje određenih bolesti i drugačiji pristup. Govori o socijalnoj pravdi i potrebi jedinstva Slavena. Štampar je državu napustio kao redoviti profesor Medicinskog fakulteta na kojem je potvrđen 1939. za vrijeme Banovine Hrvatske kada preuzima katedru higijene i socijalne medicine te postaje dekan za 1940/41. godinu. Po uspostavi NDH biva uhićen, ali i u pušten do lipnja kada je odveden u Graz gdje ostaje do kraja rata kada se vraća kao profesor Medicinskog fakulteta i direktor Škole narodnog zdravlja te rektor Sveučilišta za akademsku godinu 1945/6.

Štampar je u svrhu poboljšanja javnog zdravstva, kako na razini Hrvatske, tako i općenito, posjetio u više navrata SAD i Kinu, a zanimljiva je činjenica kako je „selo-projekt“ Mraclin nedaleko od Velike Gorice bilo preneseno kao primjer sve u daleku Kinu. Možda bi u ovom slučaju, kao primjer uspješnog lokaliziranja aktualne epidemije mogli i mi prenijeti kineska iskustva na naš prostor kako bi ovoj epidemiji gledali u leđa što je prije moguće. Osim toga, ova tragična epidemija kao jednu od rijetkih pozitivnih posljedica možda izazove kulturu sjećanja usmjerenu ljudima poput Andrije Štampara koji su nepravedno izostavljeni s gradskih ulica i trgova, za razliku od nekih krajnje upitnih ličnosti. Sličan primjer možemo uočiti i u neprepoznavanju djelovanja Križevčana Frana Gundruma Oriovčanina.