Poticanje u doba koronavirusa

Česte medijske objave o brojnim slučajevima nepridržavanja mjera za suzbijanje Covida19 nagnale su me da pokušam pronaći odgovor na pitanje što je još moguće učiniti osim zakonskog reguliranja ponašanja pojedinca kako bi se osigurala veća razina prihvaćanja tih mjera. Svi znamo da ih se dobro pridržavati, no čini se da puko znanje o onome što je korisno nije dovoljno za provedbu takvog ponašanja u praksi (vidi G.I. Joe Fallacy). Stoga u ovome tekstu predlažem da se u obzir uzme jedno recentnije rješenje iz bihevioralne psihologije – nutkanje, odnosno poticanje (eng. nudging).

Ono što prvenstveno moramo uzeti u obzir, a što nam govori i bihevioralna psihologija jest da je ljudsko ponašanje često iracionalno – ljudi katkad donose odluke koje im ne idu u korist, odnosno prednost daju trenutačnom zadovoljavanju svojih potreba nauštrb dugoročne dobrobiti. Prema nekim istraživačima kao što su Kahneman i Tversky, ljudski um funkcionira na dvije razine, a to je brzo i sporo razmišljanje – prva je razina automatizirana i ne zahtijeva duboko promišljanje, a drugu obilježava sporije i racionalnije promišljanje. Ako izuzmemo zakone i propise, na koje je još načine moguće utjecati na promjenu ponašanja pojedinaca? Uz već poznate prakse poput informiranja, podizanja razine osviještenosti i pružanja financijskog poticaja, u posljednje vrijeme sve se više govori o poticanju.

Dobitnik Nobelove nagrade Richard Thaler ovim se konceptom pozabavio u svojoj knjizi „Poticaj – moguće je donositi bolje odluke o zdravlju, bogatstvu i sreći“ (Planetopija, prijevod Suzane Keleković). Thaler je uočio da je na spomenuti brzi, automatski način razmišljanja i donošenja odluka moguće utjecati prilagodbom konteksta u kojem pojedinci donose odluke, odnosno preoblikovanjem načina prezentacije ponuđenih opcija. Ono što on naziva arhitekturom izbora zapravo jest praksa koja se već uvelike ustalila u marketingu i prodaji. Vidljivost štandova sa slatkišima koji se uvijek nalaze u visini očiju, kao i njihovo smještanje na izlazu iz dućana potiče potrošače da kupuju rafinirani šećer umjesto neke zdravije alternative. Drugi, pak, pozitivniji primjer prilagodbe arhitekture izbora jest doniranje organa u Republici Hrvatskoj. Standardno je zakonom propisano da su svi građani ujedno i davatelji organa – zakon tvz. pretpostavljenog pristanka. Takvi zakoni temelje se na jednostavnoj činjenici da većina ljudi neće povući svoj pristanak, a stope doniranja su u Hrvatskoj, a i drugim zemljama sa sličnim zakonima, iznimno visoke. Iz toga se može zaključiti da je bit poticanja učiniti donošenje željene odluke lakšom, odnosno otežati donošenje neželjene odluke bez obzira na njezinu etičku prihvatljivost (pa shodno tome dihotomija nudging vs sludging).

Nekima bi ovakve intervencije mogle biti i odbojne zbog možebitne manipulativnosti, no bitno je naglasiti da se drugačijom arhitekturom izbora samo olakšava ili otežava donošenje neke odluke, dok posljednju riječ ipak ima pojedinac. Njome se ni u kojem slučaju ne mijenja ni broj ni narav ponuđenih opcija. I sam Thaler prepoznao je da postoji mogućnost iskorištavanja njegova rada za svrhe koje ne bi bile u najboljem interesu pojedinca te je postavio i tri načela pozitivnog poticanja: 1. transparentnost, a ne obmanjivanje; 2. lakoća odbijanja standardnog rješenja; 3. promjena ponašanja treba biti u najboljem interesu onoga tko odlučuje. Da se vratimo na onaj prvi i negativan primjer sa slatkišima, veća konzumacija rafiniranog šećera u svakome slučaju nije u interesu pojedinca ako se uzmu u obzir saznanja o povezanosti povećane potrošnju rafiniranog šećera s raznim zdravstvenim rizicima, no odluku naposljetku donosi sam kupac.

Komuniciranje sa širom javnošću koje bi inkorporiralo transparentne poticaje u najboljem interesu pojedinca, koji ne pripadaju domeni obaveznoga, mogli bi se postići određeni pozitivni pomaci. Poruke koje bi sadržavale, na primjer, statistike o velikom broju ljudi koji poštuju mjere distanciranja, pogotovo ako se radi o osobama koje su nam bliske kao što su npr. naši susjedi, mogle bi potaknuti i one koji ih krše na njihovo pridržavanje. S druge strane, potrebno je kloniti se poruka koje naglašavaju da postoji znatan broj ljudi koji te mjere krši kako ne bi došlo do kontraefekta i prevelikog opuštanja. Neka ovaj tekst, stoga, posluži kao poticaj da se u većoj mjeri pridržavamo uvedenih mjera, pa makar i na tako banalan način poput stavljanja rukavica i maski negdje u visini očiju i pokraj izlaznih vrata kako bismo sami sebe potaknuli na donošenje mudrijih odluka.