Cure kraj Križevaca proizvode ugljen: ‘Mnogi nam ne vjeruju, morat ćemo ovako crne u kafić’

Upitali smo dvije djevojke kako drugi gledaju na to da one proizvode ugljen.

– Prvo ne vjeruju da nas dvije to radimo. Kad me upitaju što radim, a ja im kažem da s Tatjanom pomažem njezinu ocu, onda se smiju i zbijaju šale te tvrde da mi to ne možemo. Jedan me je tražio da mu pokažem nokte. Kad je vidio da pod njima nema crnila, rekao je da sam sve izmislila. Ne misleći da sam gotovo pola sata prije toga ‘rifljala’ ruke da se ne vide tragovi ugljena – rekla nam je Magdalena, Tatjanina rođakinja, koja pomaže Tatjaninu ocu Mladenu.

– Uglavnom s podsmijehom gledaju kad kažem da pomažem ocu, iako znaju što on radi. Smijulje se jer tvrde da to oni ne bi mogli, a kamoli ja. Da im dokažem, morat ću jedan dan doći onako crna u kafić, ali ni tad mi ne bi vjerovali, jer bi rekli da sam se namazala ugljenom prašinom – govori najstarija Mladenova kći.

Nekad davno brojne obitelji bavile su se ovim poslovima, a najviše ih je bilo na zelinskom i potkalničkim brežuljcima. Danas su doista rijetki. Jedna od malobrojnih obitelji koja se još drži starog zanata je i ona Mladena Severa (42), koji stanuje na području Sv. Ivana Žabna, a njegove dvije ugljenice su kilometrima daleko od kuće.

Nakon obiteljske tragedije u kojoj je prije godinu dana poginuo Mladenov sin, koji je uz njega bio glavni u tom poslu, danas radi 18-godišnja kći Tatjana, jer se majka Marinela brine o dvije mlađe kćeri, od kojih je onoj najmlađoj nešto više od godine dana.

– Naše ugljenice su okruglog obujma i sazidane ciglom, a premazane su blatom. U promjeru su oko 2,5 metara i visoke oko pet metara.

Uz kćer Tatjanu tu je na ispomoći i Magdalena. Tog dana su vrijedne ruke natrpale oko 16 prostornih metara drva u ‘peć’ koja će proizvesti ugljen. Prije zatvaranja vrata koja se mažu blatom potpali se vatra. U početku dok vatra gori i rasplamsava se, s vrha se još gotovo isto toliko drva.

-Kad dolazi žar u visini donjih rupa onda se zatvaraju svi otvori koji se premazuju blatom. Tada počinje izgaranje bez kisika, odnosno karbonizacija koja može trajati i više od dva tjedna, sve ovisi o vlažnosti drva. Mi koristimo suha drva i onda nam treba puno kraće vrijeme da se dobije ugljen. Uostalom, kroz tjedan ili koji dan više dođite i budete se uvjerili – susretljivo nas je pozvao šef „operacije drvo u ugljen“, kako smo to u šali kazali. Mladen sam iz vlastite šume priprema drvo za ugljenicu.

Nakon tjedan dana stigli smo do ugljenica gdje su tri vrijedne ruke od ranog jutra vadile ugljen. Mladen je bio unutra s maskom i lopatom bacao ugljen na pomičnu traku, a Tatjana i Magdalena su isti taj ugljen koji se putem prosijavao, da nema prašine uvrečavale.

Nama koji smo došli sa strane taj cijeli proces je odisao na neku romantiku. No, imati masku i to onu vojničku i od 30-ak metara ubačenog drveta se dobije nešto manje od 2,5 tone drvenog ugljena i nije neki posao za kojim bi se trgali mladi ljudi. Mladenovoj ekipi je trebalo gotovo osam satno radno vrijeme da se ta količina ugljena stavi u drvene vreće koje teže oko 17 kilograma svaka i potrpa na kamion.

U predahu za piće, jer je temperatura u ugljenici u kojoj se nalazi Mladen poput one iz ‘pakla’, on nam je kazao da ugljen nastaje pri termičkoj razgradnji drva koje ima oko oko 15-ak posto vlage, bez prisustva kisika, pri toplini većoj od 200 °C.

Mladen je ove dvije ugljenice sagradio daleko od naselja jer su se na onu raniju ljudi žalili da im smeta dim. Pomaže kod probavnih problema i izbjeljuje zube.

– Malo me to čudilo jer kad se ide roštiljati onda morate najprije zapaliti taj drveni ugljen, dim vam je blizu i udišete ga. Nisam još čuo da se netko odrekao roštilja radi mirisa drvenog ugljena – kaže nam kroz smijeh Mladenova kći Tatjana. Dodajući kako ona i Magdalena pomažu tati jer nema tko, ali se ne vidi u tom poslu u budućnosti.

Poručio bih svim ljubiteljima roštilja, kad sljedeći put kupujete ugalj potražite onaj domaći, jeftiniji, jer su u njegovoj proizvodnji sudjelovale samozatajne osobe iz našeg susjedstva. (24sata)