„U duši sam roker koji je završio klasičnu glazbu, a sluša jazz“

Imao je negdje pet godina kada je uživo slušao velikog Boška Petrovića. Tog iskustva se sjeća vrlo živo. I gledao je “te neke instrumente”. Kada je upisao klavir u muzičkoj školi, pomislio je da nema talenta i da to nije njegov smjer. Pokupio se s nastave i otišao. Ipak, udaraljke su na kraju potpuno preusmjerile njegov život. Glazba, udaraljke jesu strast, ljubav i posao ovog umjetnika i višestruko nagrađivanog nastavnika. On je Josip Konfic i, između ostalog, organizator je Večeri udaraljkaša u Križevicma ˝VUK˝ koje su povod ovom razgovoru. Ako vas do sada put nije vodio u Križevce, ove večeri su više nego dobar razlog da se zaputite.

Večeri udaraljkaša u Križevcima (VUK) slave 10. rođendan! Što nas sve očekuje?

– Ovogodišnji rođendanski udaraljkaški festival otvaramo 11. rujna koncertom učenika iz glazbenih škola u Zagrebu, Varaždinu, Bjelovaru i Križevcima. Subotnji program započinjemo bubnjarskom radionicom “Od jazza do elektronike” pod vodstvom Janka Novoselića, a središnji događaj je večernji koncert Triple Win udaraljkaškog tria Sudar Beat iz Samobora, nakon kojeg slijedi rođendanski afterparty uz DJ-a Barilikum. U nedjelju ujutro radionicu “Djembe – kralj afričkih bubnjeva” vodit će Krešimir Oreški, a koncertom “Udaraljke u kazalištu” Dominika Šabića zatvaramo ovogodišnji VUK.

Prisjetimo se, kako je krenulo s ovim večerima?

– Udaraljkaški odjel u Glazbenoj školi Alberta Štrige u Križevcima nastao je 2004. i udaraljkaši su redovito imali produkcije te često svirali na gradskim manifestacijama, gostovali u osnovnim školama u Križevcima i okolici. Na zadnjoj godini studija 2011. imao sam pomalo ambiciozan projekt s 26 umjetnika, koji je bio prvo predstavljen u Križevcima, kao generalna proba za diplomski koncert u &TD-u u Zagrebu. Upravo je to bila idealna prilika za udaraljkaški vikend i početak promocije udaraljki u mom rodnom gradu. Ne bih se upuštao u takav projekt da nisam od samih početaka imao maksimalnu potporu ravnateljice glazbene škole Branke Špoljar te kasnije križevačke udruge P.O.I.N.T. i grada Križevaca.

Vodite bodypercussion i udaraljkaške radionice – tko dolazi i kako se otkriva, odnosno koji su kriteriji “talenta” na tim instrumentima?

– Na poziv glazbenih, plesnih ili općeobrazovnih škola, organiziraju se radionice za učenike osnovnih ili srednjih škola. Ideja bodypercussion radionice je osvijestiti puls i tempo svirajući različite ritmove i istraživati zvukove po tijelu jer bodypercussion tehnika koristi tijelo kao glazbeni instrument (npr. udarati nogama o pod, rukama po prsima i koljenima, pljeskati, pucketati prstima i slično). Za radionicu ne treba imati nikakvih predznanja, a talentirana djeca se vrlo brzo otkriju – sve “zadatke” s radionice momentalno pohvataju. Do sada sam vodio radionice u Tinjanu, Križevcima, Samoboru, Dugom Selu, na zagrebačkom Biennalu te u Sloveniji u Murskoj Soboti.

Surađivali ste s orkestrima, ansamblima i slobodnim umjetnicima iz raznih umjetničkih medija – kako biste opisali “stanje” naše glazbene scene, dakako – i u kontekstu ove zdravstvene i ekonomske krize?

– Naša klasična glazbena scena je, po mom mišljnju, bogata izvanrednim glazbenicima kao što su Ivo Pogorelić, Petrit Ceku, Papandopulo kvartet i drugi koje bih ja osobno volio više čuti u eteru. Isto vrijedi i za udaraljkašku scenu počevši od Igora Lešnika, Ivane Kuljerić Bilić, Filipa Merčepa, Šimuna Matišića i drugih. Volio bih da Zagreb, ali i Hrvatska, ima više “pozornica” za suvremene umjetnike i, uvjetno rečeno, neobične zvukove i umjetničko izražavanje. To je bio, na primjer, festival “Izlog suvremenog zvuka” koji je okupljao međunarodne umjetnike suvremene scene te promovirao i inkubirao kreativne ideje. Moram priznati da mi nedostaje BP Club koji je često znao ugostiti renomirane jazz i blues glazbenike. Od početka pandemije u veljači većina projekata i događanja je otkazano što je sigurno otežalo financijsku situaciju mnogih slobodnih umjetnika i glazbenika. Tada sam shvatio koliko znači imati stalan i siguran posao. Mnoge moje kolege ovise o projektima i nastupima, stoga se nadam da će se umjetnost što prije vratiti u grad. S druge strane, vjerujem da iz ove krize mogu isplivati nove prilike pa nam i najmanji pomak u tehnologiji uvelike može olakšati život. Recimo u doba pandemije imali smo priliku slušati mnogobrojne online koncerte, koji doduše nekako blijedo zvuče iz kutka vlastite sobe, ali možda ćemo za koju godinu, malim tehnološkim poboljšanjima VR tehnologije moći doživjeti koncert primjerice Berlinske filharmonije, Puccinijevog La Bohema iz milanske Skale ili osjetiti energiju publike i čuvenih Rolling Stonesa iz prvih redova.

Surađivali ste i s estradnim umjetnicima kao što su Jelena Radan, Kopito, Ljetno kino, BJUZ i drugi. Nameće se pitanje: u kojoj vrsti glazbe ponajviše intimno uživate?

– Ja sam u duši roker koji je završio klasičnu glazbu, a sluša jazz (smijeh). Obično istražujem glazbu koja skladno kombinira glazbene stilove, recimo energičnost rocka, profinjenost klasike i slobodu jazza. Sretan sam kad otkrijem novog zanimljivog izvođača kojeg onda slušam po cijele dane dok mi ne dosadi, a onda se iznova vraćam starim idolima do nekog novog “otkrića”.

Što ne smijemo ne poslušati? Uvedite nas u svoj glazbeni svijet.

– Ovo je teško pitanje. Glazbu slušam od malih nogu, doslovno po cijele dane, osim kada sam na poslu. Jednostavno ne podnosim tišinu pa čak kada idem spavati imam jastuk s mini zvučnikom koji potiho svira jer su slušalice dosta neudobne kada zaspite (smijeh). Redovito pratim nova jazz izdanja i pravo otkriće mi je mladi i svestrani Jacob Collier, kojeg bih mogao usporediti s Picassom jer je toliko usavršio zanat da svojim inovacijama i drugačijim pristupom glazbi i umjetnosti u cjelini otvara novi glazbeni pravac. Za ugodnu atmosferu uz večeru i vino najčešće se u pozadini vrti Claude Bolling, Gilberto & Getz, Diana Krall ili recimo soundtrack filma “The Party” Henrya Mancinija iz 1968. godine. Za opuštanje prije spavanja neizostavni albumi su mi “The Koln Concert” Keitha Jarretta, “Live in Belgrade” Stefanovskog i Tadića, “On an Island” Davida Gilmoura i Summa Arvo Parta. Dok jurim biciklom na posao najčešće svira Snarky Puppy, Bela Fleck ili trenutno novootkriveni Shubh Sharan. Ako bih morao odabrati najdraže glazbenike to bi bili Richard Bona (moguće da sam najveći hrvatski fan), genijalni Bobby McFerrin, a najdraži bendovi Pink Floyd i ljubav na prvo slušanje, Spyro Gyra.

Prošle ste godine dobili Godišnju nagradu Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga, a dobitnik ste i tri Oskara znanja te sveukupno 60 nagrada s učenicima – koja je tajna tog, zaista velikog uspjeha? Predanost, ljubav, disciplina?

– Prvenstveno talentirani i vrijedni učenici, a moj je zadatak da im prenesem svoje znanje – tips & tricks zanata koje sam naučio od svojih profesora. Moram priznati da je i s djecom lakše raditi nego sa starijima; iskreniji su, kažu što misle i generalno se više smiju tako da nam satovi budu i zabavni. Ako je dijete talentirano i vrijedno, na meni je da ga usmjerim i probudim u njemu kreativnost.

Što je prvo što svoje učenike podučite vezano za vaše instrumente?

– Prije svega razvijamo osjećaj za puls i tempo uz glazbene primjere iz popularne i klasične glazbe. Slijedi prilagodba na palice, koje su strano tijelo, kroz razne tehničke vježbe za mali bubanj i klavijaturne udaraljke. Čim im palice postanu “šesti prst” vlastite ruke, razvijamo koordinaciju i motoriku ruku i nogu za setom bubnjeva uz prikladne vježbe i kraće skladbe. Do kraja osnovne škole učenici bi trebali savladati osnove sviranja svih klavijaturnih udaraljki (marimbe, vibrafona, ksilofona i glockenspiela), malog bubnja, seta bubnjeva te timpana.

Što je potrebno za postati dobar udaraljkaš? Koje pretpostavke?

– Naveo bih tri preduvjeta: dobar osjećaj za ritam, dobra motorika i motivacija. U prijevodu, ako vam dijete može držati puls uz pjesmu, brzo savladava motoričke radnje s rukama i nogama i po cijele dane kucka po svim mogućim predmetima u stanu, vrijeme je da ga upišete na udaraljke (smijeh). A znate li koja je razlika između dobrog i izvrsnog udaraljkaša? Samo vrijeme provedeno vježbajući za instrumentom.

Sve generacije su pozvane na radionice na VUK-u?

– Naravno, svi su dobrodošli na VUK. Cilj nam je popularizirati udaraljke kroz besplatne koncerte, stručna predavanja i radionice namijenjene za sve generacije. Moram napomenuti da zbog trenutne epidemiološke situacije mjerimo temperaturu na ulasku, dezinficiramo ruke i pazimo na razmak. (Gloria Glam)