Najtužnija kinopredstava ikad: ‘Tu je prikazan prvi pornić u Jugoslaviji, čistačica je pobjegla…‘

SPUŠTENI ZASTORI Pornografski film prikazivan javno, u gradskom kinu, nitko nije osuđivao niti se zgražavao. Moralističkih ispada nije bilo

Ranjena je duša Križevaca. Zatvorilo se kino Kalnik. Projekcija u zadnje vrijeme nije ni bilo. Nadali su se Križevčani preuređenju svoga kina, ali umjesto novog ruha Kalnik je dobio ključ u bravu. Od kina su se oprostili, kako i priliči, filmskom projekcijom. Za oproštaj je prikazan makedonski film “Bog postoji, njeno ime je Petrunija”, crna komedija s nepravdom u prvom planu. Križevački su filmofili Petruniju ocijenili pravim izborom tematike za zatvaranje kultne gradske ustanove. Ključ u bravi Kalnika za njih je nepravda. Tuga. Pričom o Petruniji priča o kinu završava.

Počela je filmom kojeg se danas nitko ne sjeća, a kulminirala prvim filmom za odrasle prikazivanim u Jugoslaviji, “Bordello, kuća izlazećeg sunca”. Kino “Kalnik” s prikazivanjem filmova počelo je još prije 2.Svjetskog rata. Vlasnicima, obitelji Jasek, kino je nacionalizacijom oduzeto, a njihov je sin nastavio raditi u “Kalniku”. U drugoj polovici 50-ih stara zgrada kina je izgorjela, a na njezinom je mjestu osamdesetih je napravljena ova, tipično socijalističke arhitekture.

Tada je otprilike u kino stigao i film Chucka Vincenta, najavljen kao “američki erotski film”, a glumila je u njemu i legendarna porno diva Linda Lowe.

Majstor staklar, stari gospodin u osamdesetoj Marcel Kovačić drugi je dan Zoranu Homenu rekao da je “sinoć gledal dva filma”. Kako dva, a prikazivao se jedan? Nije bilo jasno Homenu.

– Jedan na ekranu, drugi u redu ispred sebe. U obje su verzije akteri bili vrlo živopisni – šeretski mu je odgovorio staklar Kovačić.

Njegov je unuk, isto Marcel, s ostalom dječurlijom ispred kina slušao zvukove. I njima je, smije se, bilo jednako slikovito. U publici su mu bili majka i otac, treći Marcel u familiji.

Prvi film za odrasle u državi Križevčani su gledali samo koji dan nakon stanovnika metropola – Titograda, Zagreba i Beograda, a prije filmofila svih drugih većih gradova u državi.

Kalnik si je to mogao priuštiti. Imao je tada kultni status prve kategorije prikazivača. Svaki dan išla je druga predstava.

– Baš svakoga dana u godini. Više je to od 350 filmova godišnje, koliko ih se izvrtjelo u Križevcima. Kompletna produkcija praktički je bila odigrana kod nas. U Zagrebu je film ‘Love story’ igrao u istom kinu mjesec dana. Ti Boga dragoga, mi smo ih prikazali 30. Sve pred punom dvoranom. Kino je imalo 420 mjesta. Imali smo dvije predstave dnevno, u 18 i 20 sati. Za predstavu u 20 pola sata se čekalo pred ulazom da izađu ovi koji su gledali projekciju u 18 sati. Čudo. Nevjerojatno puno ljudi se izvrtjelo na tim filmovima – sjetan je Zoran Homen.

Kino je bilo omiljena zabava.

– Nije bilo kafića, samo birtija. U hotelu je svaki dan, osim ponedjeljkom, bila glazba i ples. Druge zabave nije bilo. Pa bi ljudi iz kina otišli u hotel plesati – sjeća se.

Došao je video. Kino publika se počela osipati. “Bordello” je došao u pravom trenutku. Prepoznao je Homen potencijal filma za zadržavanje publike u Kalniku.

Za “Bordello” je uveden novi termin, 22 sata.

Pravi je Homen čovjek za ovu priču. Osamdesetih je godina prošloga stoljeća radio u Gradskom muzeju Križevci – u toj je ustanovi do penzije bio i ravnatelj – i njemu valja zahvaliti za projekciju “Bordella” u Križevcima.

Čitao je o projekcijama u tri glavna grada i želio ih je priuštiti Križevčanima. Pa makar i na jedan dan.

Pod kapom Narodnog sveučilišta bili su muzej, knjižnica, sveučilište i kino. Kino je donosilo najveće prihode i održavalo poslovanje svih.

– Ali nisam znao kako doći do filma. Takvi filmovi nisu bili u redovnoj distribuciji pa sam se zaputio u Titograd. Dali su mi kontakt i ‘Bordello’ je stigao – sjeća se osjećaja trijumfa.

Biti četvrti u državi, pristojno velikoj državi, bilo je cool. Ipak, prije predstave je valjalo vidjeti što će to publika gledati navečer. Tadašnja je ravnateljica, “fina i obazriva gospođa Puh”, smatrala da tako mora biti.

Tako je Homen, ujedno i predsjednik Zbora radnika, organizirao projekciju za djelatnike Narodnog sveučilišta. Svi su došli. Većinom su to bile žene. Očekivale su da će film biti sličan švedskoj produkciji koja je imala najžešći seks dotad prikazan na velikom ekranu. “Hopa cupa u krevetu” i “Sladoled od limuna” bili su poznati naslovi.

Za privatnu su, pretpremijernu predstavu odabrali vrijeme gableca. Deset sati ujutro. Smjestili su se u drvene stolce tapecirane umjetnom kožom. Na stolu je bilo pohanih piceka, špeka s čvarcima, jegera i salate. Što je tko donio.

– Kad je počeo film, cure počele s ‘Isuse’, ‘joj’… Vičem ja Štefici, da oprostite: ‘Štefica kaj vi jafčete, pa ne j… vas, nego onu tam glumicu ‘. Bio je to opći smijeh. Kad je Linda Lowe krenula oralno zadovoljavati klijenta u bordelu, čistačica je pobjegla glavom bez obzira. Bilo joj je zlo, rekla je poslije – zabavlja Homena već i sjećanje na predstavu za radni kolektiv.

– Kad su vidjeli koliko novca donose takvi filmovi, nije bilo primjedbi – iskoristio je Homen cijenjenu pragmatičnost.

“Bordello” nije bio samo pornić, kaže nam Zoran Homen, vitalan i energičan, odlične memorije. Ide mu sedamdeseta.

– Imao je film sadržaj, nije uopće bio loš. Na prvu službenu projekciju došli su svi koji i inače dolaze u kino. Staro i mlado. Bila je to kultura kina, neovisno o naslovu. Bez opskurnih likova. I nitko se nije križao na izlazu – veli.

Pornografski film prikazivan javno, u gradskom kinu, nitko nije osuđivao niti se zgražavao. Moralističkih ispada nije bilo, drago je Homenu. Sjeća se ekscesa “lažnog morala”, ali nevezanog uz kino.

– Jedanput je legendarni performer Tom Gotovac imao performans u Križevcima. Oblijepili su grad plakatima na kojima gol hoda po Zagrebu. Osobno je gradonačelnik zabranio i naredio skidanje plakata. Netko je rekao da mu dijete ide tuda u školu ‘i mora gledati tuđega pimpeka na plakatu’.

Kalnik je bio centar društvenog života Križevčana. U kino se išlo tri puta tjedno. Jednako radnim danom kao i vikendom. Nedjeljom su u kino dolazile cijele obitelji, od baka do unučadi. Ujutro u crkvu, doma na ručak, kratak odmor uz ‘Nedjeljno popodne’ i Sašu Zalepugina pa u kino. Svi su si to moglo priuštiti. Ljubavni i ratni filmovi bili su omiljeni, ali gledali su se svi žanrovi.

– U vrijeme ferija bile su i matineje za djecu. Vodilo se računa o svim konzumentima – nostalgičan je Zoran Homen.

Križevčani su hit-film gledali kad i Zagrepčani. Problema s nabavom filmova nije bilo. Zahvaljujući velikom broju posuđivanih filmova, Križevčani su kod distributera dobro kotirali. Kalnik je bio centar društvenog života, špica grada. U foajeu se zaljubljivalo, dijelile su se dobre i loše vijesti. Čik pauza u predvorju za vrijeme projekcije bio je brzinski date.

Rat i video bili su prvi egzekutori kina. U cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Križevcima. – Uzbune su prorijedile publiku. Videouređaje nisu imali svi, pa je kino opet pristojno radilo. Predstava se vrtjela za najmanje šestero ljudi, manja brojka bila je neisplativa. Unatoč svemu, kino je radilo i ostao mu je status kultnog mjesta.

U jednom su trenutku projekcije prestale. Tiho i nenametljivo.

Ipak, kino je opstalo. Uz povremene kazališne predstave, tu i tamo neka događanja.

Iako u Kalnik više nisu išli, zamisliti da ga tu nema bilo je svetogrđe.

Bivša ravnateljica bivšeg Narodnog, a sada Pučkog sveučilišta Zdenka Gold dala si je u zadatak revitalizirati kino i vratiti ljude u Kalnik.

Bio je početak tisućljeća. Mandat ravnateljice preuzela je s entuzijazmom.

– Dogovorili smo brojne programe, ali nijedan nisam mogla realizirati jer me Grad nije podržao. Između ostaloga, bila je to i obnova kultnog kina. Trošna je to zgrada, rekla bih čak i opasna za publiku. Trebalo ju je detaljno renovirati. Ideja je bila da zgrada locirana u strogom središtu grada, preko puta koje je Muzej, a u neposrednoj blizini i Galerija, pa je time tu i kulturni centar Križevaca, postane Kulturno-informativni centar. Ne bi se tu odvijale samo filmske projekcije, napravili bismo polivalentnu dvoranu u kojoj bi se održavale i zahtjevnije kazališne predstave.

Prava pozornica za ugošćivanje velikih predstava, plesnih predstava i svečanih sjednica kad treba. Svašta bi tu moglo biti. Ideja je bila koristiti ga za smještaj umjetnika koje bismo ugostili. Kipare, pisce, scenariste… raznorodne umjetnike. Jedini zadatak bi bio da djelo na kojemu rade bude na neki način povezano s Križevcima. Tako bismo nešto i ostavili gradu – puna ideja bila je Zdenka Gold.

– No, nijedna gradska vlast, pa ni aktualna, za takvo što nije imala sluha.

Dvaput je pokušavala ostvariti viziju, 2005., 2006. i za zadnjih lokalnih izbora, 2017. godine.

– Tada sam novom gradonačelniku Rajnu ponovila program i stavila mu se na raspolaganje za ostvarivanje te ideje. Vratila bih se u Križevce da sve bude kako treba, ali nažalost gradskog interesa nije bilo – rezignirana je.

Križevačke su vlasti ideju jedinstvenog Kulturno-informativnog centra ocijenile preskupom pa su kulturi i društvenom središtu grada pretpostavili poslovno-stambeni kompleks.

Istina, KIC ne bi bio jeftin, ali Križevčane bi, izračunala je Zdenka Gold, stajao znatno manje od osam milijuna potrebnih kuna. Europska unija rado daje bespovratni novac takvim projektima.

– I ne samo Europa. na koncu konca i Ministarstvo kulture daje potpore za kupovine projektora i sličnog. Ulaganje Grada svelo bi se na minimum. Jasno je da sudjelovati mora, jer bi drugačije bilo besmisleno, ali gradonačelnika je mučilaje cijena hladnog pogona koji bi kasnije plaćao Grad. Čini se da su to procijenili preskupim – ljuta je Zdenka Gold.

Iste takve centre, kakav je zamislila Zdenka Gold u Križevcima, imaju i znatno manje sredine na sjeveru Hrvatske. Ovih je dana KIC dobila Općina Cestica s 1700 domaćinstava. U Novom Marofu Kulturni centar “Ivan Rabuzin” djeluje već godinama. Grad nije štedio te je sam odlučio platiti 21 milijun kuna za izgradnju. Kredit još otplaćuje. – Ne mogu prihvatiti da to svugdje ima smisla, a u Križevcima nema – ljuti ju takva nonšalantnost.

– Križevačka aktualna vlast radi pravi kulturocid- žestoka je.

Natječaj za prodaju kina je raspisan. Navodno je već i prodano. No, dok lokalni portali pišu da je “kino prodano”, gradonačelnik Mario Rajn za Jutarnji tvrdi da to nije točno. Kalnik nije prodan, nego je kino bilo dijelom trampe. Gradski vijećnici izglasali su “zajedničko ulaganje sa zainteresiranim investitorima”.

– U ovom trenutku investitor radi projektnu dokumentaciju, a mi imamo pravo prvi odabrati stotinjak kvadrata bilo poslovnog, bilo stambenog prostora i kada vidimo glavni projekt, odabrat ćemo ono što je najprikladnije za javni interes – kaže gradonačelnik Rajn. Investitor je tvrtka Rumenjak d.o.o.

I gradonačelnik je, veli, rado odlazio u križevačko kino i vežu ga uz njega lijepa sjećanja. Ali..

– Ako to znači da će Grad Križevci iz svog proračuna morati uložiti 10 milijuna kuna u obnovu kina, dok istovremeno treba ulagati u škole, ustanove, asfaltirati ceste itd. Smatram da je ovo drugo građanima trenutno daleko važnije od kina. Pronašli smo model kako ćemo građanima omogućiti da gledaju filmove, i to za pet puta manji iznos.

U našem Razvojnom centru i tehnološkom parku Križevci opremit ćemo postojeću dvoranu s 3D kino platnom i projektorom, 83 fotelje, sjedalima za osobe s invaliditetom i prostorom za dodatne sjedalice te ćemo im tako omogućiti gledanje filmova u svom gradu, i to, usuđujem se reći, u zaista moderno opremljenoj dvorani – spominje gradonačelnik današnju Konferencijsku dvoranu.(JL)