Psihološka proza: ovisnost o društvenim mrežama

ADD A NEW STORY

149 pregleda u pola sata? Izgleda da je moja slika bila pun pogodak. Odložila sam mobitel i pogledala prema nebu. Bijeli je oblak za sobom povlačio pomalo neodređeno sivilo. Pitala sam se hoće li početi padati kiša, ali smirila me pomisao na sinoćnju vremensku prognozu. Meteorolog je nekontrolirano mlatarao rukama i govorio o anticikloni i polju povišenog tlaka zraka. “Djelomično do pretežno sunčano.” – te su riječi odzvanjale u mojim ušima kao slatka simfonija. Nasmiješila sam se i ubrzanim korakom krenula prema kući odlučivši potražiti svoj planer. Mala bilježnica tvrdih korica ležala je na noćnom ormariću pored kreveta. Otvorila sam ju i pročitala zapisani sadržaj pod današnjim datumom.

“Objaviti story na Instagramu i Facebooku.

Napisati post od 300-500 riječi o važnosti postavljanja ciljeva u životu.

Naći se s Lucijom na kavi.

Slikati se za predstojeće objave.

Odgovoriti na pitanja i poruke u inboxu.”

Gledajući u spisak, osjetila sam blage trnce i nisam bila sigurna radi li se o uzbuđenosti ili anksioznosti. Čudno. Nisam se dugo tako osjećala. Planovi su tu, napisani su i znam da ću ih se držati. Možda se ipak ne bih trebala naći s Lucijom.

ADD A NEW PHOTO

Nakon čitanja napetog psihološkog trilera shvatila sam da je prošlo više vremena nego što sam mislila odvojiti za tu aktivnost. Pogledala sam na sat i vidjela da se bliži vrijeme sastanka s Lucijom. Odlučila sam se spremiti na brzinu i slikati par selfija prije nego sunce pođe na počinak. Okrenula sam se i slikala iz profila. Zatim sam zabacila glavu i prebacila kosu preko ramena. Klik, klik. Fotografije su se samo nizale. Vidjela sam da imam još vremena i odlučila slikati cijelo tijelo. Namjestila sam se, slikala se sprijeda, okrenula leđa kameri i zavodljivo gledala u kameru. Pogledala sam u galeriju fotografija na mobitelu i vidjela da sam kolekciji pridodala još 57 fotografija. Spremila sam mobitel u torbu, obukla jaknu i izletjela iz kuće. Ubrzala sam korak – kazaljke su nemilosrdno jurišale prema vremenu sastanka. “Poslije ću izabrati i urediti slike za objavu.”, pomislih. Anksioznost oko objave posta još uvijek me proganjala. Možda ga ne stignem napisati danas.

LUCIJA AND 371 OTHERS HAVE VIEWED YOUR STORY

Stajala sam na autobusnoj stanici pored djevojke i mladića koji su zagrljeni čekali dolazak autobusa. Pogledala sam na sat i shvatila da bus kasni. Sindrom nemirnih nogu ponovno se aktivirao – nervozno sam lupala stopalom o tlo i grizla usnicu. “Nadam se da mi Lucija neće zamjeriti što kasnim.”, zabrinuto uzdahnem. Nakon još pune 3 minute čekanja, veliko plavetnilo na kotačima zaustavilo se pored stanice i vrata su se otvorila. Ušla sam odlučnim korakom koji bi svatko mogao protumačiti kao ljutnju, ali uopće me nije bilo briga. Sjela sam na prvo slobodno sjedalo koje sam pronašla. Vožnja je, na moju sreću, trajala relativno kratko. Veliko hvala šoferu autobusa koji je vozačku dozvolu najvjerojatnije stekao vozeći bolid Formule 1.

Izašla sam iz autobusa i pogledom unezvijereno tražila svoju najbolju prijateljicu. Iznenadila sam se kad ju nisam vidjela – obično je ona ta koja dođe prva na sve naše susrete. Naslonila sam se na metalni stup i izvadila mobitel iz torbe. 372 pregleda storyja. Nekoliko poruka nepoznatih muškaraca koji mi dijele komplimente i pozivaju me na kavu. Puhnem kroz nos i protresem glavom. Nije da nisam očekivala, ali…

Bolje da je inbox pun nego prazan, zar ne?

Čekajući Luciju odlučila sam urediti fotografije koje sam slikala prije izlaska iz kuće. Odabrala sam sliku na kojoj mi se vidi cijelo tijelo. Posvijetlila sam sliku, izoštrila kontrast, istaknula oči, stražnjicu i kosu. Slika je izgledala živo, a osmijeh na mom licu autentično. Zagledala sam se u djevojku na fotografiji. Izgledala je tako sretno.

“Hej! Oprosti što me čekaš, tramvaj mi je kasnio!”, ubrzano dobaci Lucija koja me već rukama primila u čvrsti zagrljaj.

“Hej! Ma u redu je, i meni je autobus kasnio. Maloprije sam došla.”, smireno joj odgovorim.

“Kamo idemo?”, nadoda. Njezine oči su zablistale od znatiželje i sreće što me vidi. Nedostajalo mi je naše druženje i smijanje glupostima koje samo nama mogu biti smiješne.

Lucija i ja smo, iako smo se tek nedavno upoznale, postale nerazdvojne nakon što smo shvatile da funkcioniramo na istoj valnoj duljini. Naš prvi susret je bilo 50% pravog razgovora, a druga polovica se sastojala od fraze “Ajme, i ja isto!”. U jako kratkom periodu shvatila sam da me razumije i podržava više nego ljudi koje poznajem cijeli svoj život.

“Idemo gdje god ti želiš”, nasmiješeno joj odgovorim.

“Naše staro mjesto?”, upita.

To je bilo retoričko pitanje.

Samo sam kimnula i nastavile smo hodati do kafića u kojem smo se često družile.

ADD A NEW POST

Sjedile smo na kavi već 2 sata, a moje su misli svakih 5 minuta bježale na Instagram i post koji moram napisati. Dan se bliži svome kraju, a ja nisam napisala niti slova! Kad je Lucija susrela staru prijateljicu, odlučila sam iskoristiti taj trenutak za pisanje objave.

“KAKO OSTVARITI SVOJ PUNI POTENCIJAL I ŽIVJETI ŽIVOT KOJI ŽELIŠ?”, glasio je naslov.

Sjetila sam se slike koju sam uredila dok sam čekala Luciju naslonjena na onaj metalni stup. Slika se savršeno slaže s naslovom.

Počela sam pisati o hijerarhiji potreba i, zanemarivši sve one “početne” potrebe, usmjerila se na krunu Maslowljeve piramide. Potreba za samoaktualizacijom. U pozadini sam čula Lucijin glas i popularnu pjesmu na radiju u kafiću. “Mhmm…”, neartikulirano sam govorila. Ne znam ni sama iz kojeg razloga. “Postavljanje ciljeva! Da, to bi mi bio idući podnaslov!”, pobjedonosno mi proleti glavom. Vjerujem da je ta misao bila ispisana na cijelom mojem tijelu jer je Lucija pomalo kreštavim glasom reagirala: “HALO? Što je bilo? Slušaš li ti mene uopće?”

Podigla sam glavu od ekrana i ugledala Lucijino začuđeno lice. Zacrvenila sam se. Shvatila sam da je njezina prijateljica već otišla i da je njen glas u pozadini zapravo bilo obraćanje meni. Bilo mi je neugodno i odmah sam joj se ispričala. Nisam znala o čemu je pričala pa smo nastavile razgovarati o novoj seriji koju je počela gledati.

Nedugo nakon toga, počele smo se zezati onako kako samo nas dvije znamo. Naša povezanost je bila gotovo sestrinska. “Sister from another mister”, često bismo govorile.

Upitala me je o mom pothvatu na Instagramu, što sam shvatila kao svojevrsno dopuštenje da izvadim mobitel i otvorim aplikaciju. 590 pregleda storyja. Još 12 poruka u inboxu. Na trenutak sam se isključila iz razgovora da pročitam tko mi šalje poruke i kakvog su sadržaja. “Zašto piješ kavu sama? Ajmo na piće!” i “Da sam barem tamo.” bile su samo neke od poruka koje su mi slali mladi muškarci iz različitih krajeva zemlje. Počela sam se smijati, a Lucija me upitno pogledala. Pročitala sam joj neke od poruka i prenijela joj numeričke informacije o mojim objavama i storyjima. Dok sam pričala o rastućoj popularnosti na Instagramu, primijetila sam da me Lucija promatra s neobjašnjivim izrazom lica. Nisam nikad vidjela takav izraz lica. Nastavile smo pričati još pola sata o nepovezanim temama nakon čega smo odlučile otići kući.

Došla sam doma pomalo umorna i gladna. Narezala sam si voće i otišla jesti u svoju sobu. Sjela sam na krevet i otvorila Facebook, Instagram i TikTok. Notifikacije su me zapljusnule. Zadovoljno sam se nasmiješila, ali bila sam svjesna da se moram fokusirati na nešto važnije. Objava. Još su 4 sata preostala do kraja dana. Otvorila sam dokument i kopirala s mobitela ono što sam napisala u kafiću. Gledala sam objavu bez čitanja njezinog sadržaja i pomalo tupo zurila u ekran. Otvorila sam galeriju na mobitelu i ponovno pogledala posljednju sliku koju sam uredila. Od ovako uređene fotografije bi se posramila i Kim Kardashian, pomislih. Ipak, nešto je nedostajalo. Slika je bila čudesna – činilo mi se kao da je sve blistalo. Izgledala sam kao Victoria’s Secret model koji živi savršen život. Prostorija je izgledala kao iz najljepših kataloga o dizajnu interijera. Zidovi su bili obojeni u purpurnu crvenu nijansu, a namještaj je bio inspiriran industrijskim dizajnom. Crne metalne police visile su sa zidova, a na njima su bile smještene stare knjige te poneka vaza i suveniri s raznih putovanja.

Pogledala sam sobu. Pogledala sam fotografiju.

Sve je u potpunosti identično kao na fotografiji, samo izgleda nekako… Sivlje, dosadnije i pomalo prazno. Praznina… Shvatila sam da se tako osjećam.

Protresla sam glavu u nadi da ću fizički otresti misli iz svoje glave kao da se radi o pahuljicama snijega na kaputu.”Dosta”, odlučila sam. Krenula sam pisati objavu.

Tipkam.

“Jednom kada znate što želite, važno je poduzeti korake koje će vas dovesti do glavnog cilja.”

… da bar znam što točno želim od života.

“Vaša prijašnja iskustva mogu vam pomoći u oblikovanju budućnosti. Iz prošlosti učimo o sebi, o pogreškama, ali i o potencijalnom smjeru u kojem se želimo kretati.”

… da sam bar nešto naučila iz svojih pogrešaka. Ovako samo preispitujem svaki svoj korak… Osjećam se tako izgubljeno.

“Samopouzdanje i unutarnja snaga predstavljaju potrebna sredstva koja će vam pomoći na vašem putu da ostvarite svoj puni potencijal.”

… da sam barem snažna, sve bi bilo toliko lakše.

Kamo uopće idem s ovim?

Zastala sam s tipkanjem. Gledala sam u naslovnu stranicu Instagrama. Obavijesti su samo stizale. Lajkovi. Followeri. Samo brojevi. To je sve što imam u životu. Dovršila sam objavu i priložila onu savršenu sliku. Članak je izgledao kao da su ga pisali novinari u svjetski priznatim novinama. Svaka riječ je bila na svom mjestu. Sve se savršeno nadovezivalo jedno na drugo. Tijek misli bio je jasan. “Da, ovo će biti jedna od onih objava koje će dobiti puno lajkova.”, pomislih.

“Da je barem istinita…”, nepozvano mi prođe misao glavom dok su mi se oči punile suzama.

INCOMING CALL

Brzo sam dlanovima prešla preko mokrih obraza da sakrijem od sebe činjenicu da sam počela plakati. Odlučno sam udarila palcem o ekran mobitela i objava se pojavila na mom profilu. Odlučila sam malo pričekati da vidim kojom brzinom će moji pratitelji početi čitati i lajkati objavu. Skrolala sam feed-om i vidjela nasmijane ljude, fitness influencerice, life coach-eve. Počela sam razmišljati o njihovim životima i uspoređivati ih sa svojim. Svi su imali nešto što je meni falilo. Jedna je imala 50000 pratitelja, a druga je ostvarila suradnju s drugim fitness influencerom. “Blago njima”, zavidno pomislim kad me iz misli trgne vlastiti mobitel. No, nisu bile obavijesti o lajkovima, bila je to melodija koja mi je zvonila kad me netko zove. Preko ekrana se ispisalo Lucijino ime, a meni se u sekundi stvorila knedla u grlu. Zabrinuta i blago uznemirena, ali svejedno sam se uspjela nasmijati samoj sebi što se plašim razgovora s najboljom prijateljicom. Prsti su oklijevali i na moj nagovor ipak su povukli zelenu slušalicu na ekranu.

“Bok, Luci”, trudila sam se zvučati opušteno.

“Hej.”, odgovorila je Lucija. Ton glasa bio joj je upravo onakav kakvom sam se najmanje nadala. Nakon javljanja moja je knedla u grlu postala još veća.

“Jesi dobro? Zvučiš mi čudno.”, upitam ju oprezno.

“Ma da, dobro sam… Samo bih htjela porazgovarati s tobom o nečemu.”, oklijevala je. Zvučala je kao da čita tekst s papira. Poznavajući nju, vjerojatno je i zapisala čitav scenarij koji će mi ispričati preko slušalice.

“Okej… Reci. Znaš da ću te uvijek saslušati.”, polako sam odgovorila glumeći da se radi o nekim silama izvana. I vjerovala sam u to. Knedla je sigurno žgaravica jer sam pojela… Čekaj, nisam ništa ni jela osim onog voća! Grlo mi se opet stisnulo.

“Moram ti reći da… Postoji nešto što me muči već neko vrijeme, ali nikako nisam imala prilike… ili hrabrosti… da ti to kažem. Točnije, da porazgovaramo o tome.”, nastavila je Lucija čitati svoje misli s nevidljivog papira.

“U redu, o čemu se radi?”, upitala sam ju.

“Stvar je u tome da… Pa… Znaš kako je Cady u Mean Girls došla u novu školu i postala je najbolja prijateljica s Janis Ian i Damianom?”, kaže ona nešto vedrijim tonom.

Ostala sam osupnuta tim pitanjem jer nisam očekivala da će moju najbolju prijateljicu mučiti film koji se snimao prije više od 15 godina. Znala sam da joj je to jedan od najdražih filmova, ali nisam ni u najluđim snovima mogla pretpostaviti da će se onakav početak razgovora nastaviti u kviz znanja o filmu Mean Girls. Ipak, odahnula sam i knedla u grlu se počela smanjivati.

“Da, sjećam se tog filma vrlo detaljno”, kroz smijeh sam joj odgovorila.

“I sjećaš se kako se prestala družiti s njima jer se sprijateljila s Reginom George i njenom svitom?”, nastavi ona s čudnim kvizom. “Ovo definitivno ne čita s papira”, zaključim u sebi.

“Naravno, Janis i ona su bile u lošim odnosima zbog toga”, nestrpljivo odgovorim s malo detalja da joj dam do znanja da se sjećam filma i da mi ne treba kviz. Pitam se hoće li prijeći na stvar ili je “stvar” uistinu ovaj filmski kviz?

“E, pa… Moram ti nešto priznati.”, zamuckuje. Opet je zvučala kao da čita s papira, ali očito joj je bilo neugodno.

“Dooobro.”, sad sam i ja pomalo prestrašeno odgovorila. Fraze poput “Moram ti nešto priznati” i “Moramo razgovarati” služe kao aktivacijski gumb za projekciju filma “Što sam sve loše napravila u životu?”. Odjednom sam osjetila žaljenje što ovaj razgovor ipak nije filmski kviz o Mean Girls.

“Slušaj… Znaš li tko je Filip?”, iznenada upita.

“Ovaj… Ne znam?”, upitno odgovorim. Počinjem vidjeti obrazac ovog razgovora. Obrasca nema.

“Eto, u tome je problem… O tome sam danas pričala dok smo bile na kavi. Filip je dečko kojeg sam upoznala u subotu na tečaju crtanja. Sjećaš se da sam počela ići na tečaj?”, upita s blagom ljutnjom u glasu.

“Da. Znam.”, pokunjeno odgovorim. Intuicija mi je govorila gdje će ovo ići, ali nisam si htjela priznati.

“Pričala sam ti o Filipu na kavi dok si se ti bavila Instagramom. Andrea je otišla i, kako sam spomenula Filipa, pomislila sam da će te zanimati o kome pričam. Govorila sam ti kako smo radili u istoj grupi na tečaju, imali smo zanimljive ideje oko zadatka kojeg smo dobili na tečaju. Kasnije smo pričali i shvatili da volimo iste filmove i glazbu. Zvuči li ti poznato?”, opet povisi ton glasa. Nisam znala aludira li zadnjim pitanjem na našu kompatibilnost ili samo testira jesam li slušala što je govorila poslijepodne u kafiću.

“Ovaj… ne.”, sramežljivo priznam. Prokleti obrazi, opet se crvene. Odjednom me preplavi osjećaj zahvalnosti što se nije odlučila za videopoziv.

“Da, i stekla sam taj dojam… Dok sam ti to govorila, gledala si u ekran i smijala se nečemu na Instagramu. Toliko dugo da nisi ni primijetila kad je Andrea otišla. Vidiš, spomenula sam film Mean Girls jer se osjećam kao Janis. Regina George je Instagram, a ti si Cady. Glavni lik u cijeloj priči. Osjećam kao da mi jedna glupa društvena mreža oduzima najbolju prijateljicu.”, brzo ispali Lucija. Shvatila sam koliko joj je teško bilo izgovoriti sve ovo. Istovremeno osjetim duboko poštovanje prema njoj i zavist što je toliko hrabra. Nisam znala da me tako vidi. Osjetila sam da joj glas puca u zadnjoj rečenici. Njoj je zbilja stalo do mene.

“Luci, znaš da mi je stalo do tebe, neće to nikakva mreža promijeniti.”, odgovorim joj s dozom uznemirenosti u glasu. Lice mi je poprimilo čudnu grimasu. Stisnula sam oči i podigla obrve. Ovakvu ekspresiju sigurno nećete naći na fotografijama na mom Instagramu.

“Nije stvar u tome da samo to kažeš. U teoriji znam da ti je stalo do mene, ali čemu služe riječi kad me nećeš ni slušati kad ti pričam o nečemu što mi je bitno?”, odlučnim glasom odgovori.

Osjetila sam kratku, ali oštru bol u prsima nakon ove izjave. Znala sam da je u pravu. Ona je uvijek bila uz mene i uvijek je slušala što imam za reći. Čak i kad se radilo o lajkovima i pratiteljima na Instagramu. Nisam bila poštena prema njoj, shvatila sam. Njoj je očito bilo važno to što joj se događalo u životu, a ja joj nisam poklonila dovoljno pažnje. Osjetila sam da se ljutim na sebe.

“Ja… Oprosti, Luci! Stvarno mi je jako žao… “, osjetila sam da mi glas puca. Udahnula sam i nastavila: “Ja… Ta objava mi je bila bitna i nisam te slušala. Nisi zaslužila to, trebala sam te slušati.”, odgovorila sam s tugom u glasu.

“U redu je, znam da voliš mreže, ali i ja sam dio tvoje mreže. Još bolje, one žive mreže. Imala sam osjećaj da su ti ti nepoznati ljudi koji ti lajkaju slike bitniji od mene. I znam da me voliš i da sam ti važna, ali nekad to jednostavno ne pokazuješ.”, ponovno ubrza govor.

Opet bol u prsima. Ako netko nije zaslužio ovakav tretman, onda je to Lucija. Tijelom mi je prolazio uragan, gotovo sam osjetila kako se okreće i pleše po mojim udovima i trupu. Preko lica su mi se spustile sjene i bezizražajno sam gledala u pod svoje sobe.

“Oni… nisu bitniji od tebe i nikad neće biti, Luci. Pogriješila sam, znam. I jako se loše osjećam”, grlo mi se još jače stegnulo, a oči su mi se ispunile suzama. Pogledala sam u strop kao da će ih to vratiti u žlijezde iz kojih su izašle. Nekad znam biti smiješna sama sebi.

Nastala je šutnja. Lucija je ponovno bila hrabra (baš se vidi da je Gryffindor) i prekinula je tišinu.

“Samo mi obećaj da nećeš to više raditi, molim te.”, tiho je prošaptala. Glas joj je zvučao utješno.

“Oprosti mi. Obećajem da ću te slušati i da se ono neće ponoviti. Ti si mi važnija od mreža.”, smireno odgovorim.

“U redu, drago mi je da sam ti ovo rekla. Najbolja si mi prijateljica i toliko si dobra i draga, ne želim te izgubiti.”

“I meni je drago što si mi rekla, trebala sam znati. I dalje smo BFF?”, nadovežem se s nadom u glasu.

“Naravno! Nego… Hoćemo se vidjeti ovih dana? Recimo, prekosutra?”, glas joj je postao vedar i radostan. Bila je to ona Lucija koju znam. Čudno mi ju je slušati dok je ozbiljna.

“Pa, može… Još ti javim kad ću biti slobodna.”, odgovorim joj sa smiješkom na licu.

“Ok. Dobro naćuli uši tada da čuješ kako je prošao moj dejt s Filipom”, uzbuđeno izjavi.

“Dejt s Filipom? Opa!”, odgovorim s iznenađenjem u glasu.

“Pa da, budalice, rekla sam ti to na kavi danas.”, nasmije se ona.

“Aha….”, opet se posramim i pogledam u pod. “Pa… Sretno na spoju, jedva čekam čuti kako je prošlo.”

“Hvala ti, jedva čekam! Čujemo se i vidimo uskoro, mala! Drži mi se! Pusa”

“Pusa, Luci!”, odgovorim joj.

ADD A NEW STORY

Osjećala sam se čudno. Bilo mi je žao što sam ju ignorirala danas na kavi, ali istovremeno i ponosna što ju imam za prijateljicu. Sjetila sam se kako joj se ton glasa promijenio iz ozbiljnog u veseli kad mi je pričala o spoju s Filipom. Okrenula sam oči i nasmijala se. Baš je šašava. Moja najbolja prijateljica. Žaljenje se ubrzo istopilo kao sladoled na suncu, a toplina i ljubav prema našem prijateljstvu prolila se poput tinte po mojoj unutrašnjosti. Uragan je nestao i ponovno sam mogla disati punim plućima. Nadam se da će svi u životu jednom imati pravog prijatelja kao što ja imam Luciju. Drago mi je što mi je sve to rekla jer tako naš odnos može ići dalje. Bez prepreka i zamjeranja. Odjednom me udari u glavu koliko je komunikacija bitna u svakom odnosu – bez obzira radi li se o partnerima, kolegama i šefovima, obitelji ili prijateljima. Naročito kada naiđu teškoće.

Osjetila sam kako inspiracija prožima svaku poru mog bića. Bila sam sretna i zahvalna na životu kojeg živim. Najvažnije je biti zadovoljan svojim životom i zahvalan na svemu što imamo. Osjećala sam se toliko dobro da sam se ustala s kreveta i krenula prema ormaru.

Izvadila sam svoj novi crni komplet koji se sastojao od pripijene crne suknje koja je sezala ispod koljena i crnog crop topa bez rukava. Potražila sam crvene štikle i pronašla sam ih u dubini ormara za cipele koji se nalazio pored ulaznih vrata kuće. Nisam ih obukla gotovo godinu dana. Uzbuđenje je u meni raslo poput krošnji u proljeće. Vratila sam se u sobu i bacila pogled na odjeću koja je visila s vješalica. Promatrala sam boje i teksture, a pogled mi je bježao s odjeće na komplet koji mi je raširen ležao na krevetu. Naslonila sam ruku na prsa, a prstima druge ruke počela tapkati po bradi. Stisnula sam usne i raširila oči. Od ushićenosti se nisam mogla fokusirati na svoj plan. Prebirala sam po vješalicama i naišla na crvenu kožnu jaknu koju mi je Lucija kupila za rođendan. Savršeno će se slagati s crvenim štiklama – ista vatrena i strastvena nijansa crvene. Potražila sam kutiju s nakitom i izvadila jednostavne okrugle naušnice. Odjenula sam izabrani outfit i navukla cipele na noge. Gotovo sam iskrenula gležanj u vrtoglavo visokim petama dok sam hodala do komode s ogledalom. Izvadila sam tuš, maskaru i crveni ruž i nanijela ih na lice. S osmijehom sam promatrala svoj odraz u ogledalu. Ipak je ovo posebna prilika. Upalila sam ambijentalno svjetlo i izvadila selfie štap.

Okrenula sam se i slikala iz profila. Zatim sam zabacila glavu i prebacila kosu preko ramena. Klik, klik. Fotografije su se samo nizale. Namjestila sam se, slikala se sprijeda, okrenula leđa kameri i zavodljivo gledala u kameru. Pogledala sam u galeriju fotografija na mobitelu i vidjela da sam kolekciji pridodala još 75 fotografija. Odabrala sam sliku na kojoj mi se vidi cijelo tijelo. Posvijetlila sam sliku, izoštrila kontrast, istaknula oči, stražnjicu i kosu. Jakna je služila kao znak zahvalnosti Luciji na svemu što je napravila za mene. Na fotografiji sam označila Luciju i napisala “Ovo je za moju BFF, hvala ti na svemu!”.

Slika je izgledala živo, a osmijeh na mom licu autentično. Zagledala sam se u djevojku na fotografiji. Izgledala je tako sretno.

Klik. Slika je objavljena na mom Instagramu.

ZAKLJUČAK

Lako je izgubiti se u moru objava, slika, poruka i hrpi informacija kojima nas društvene mreže zatrpavaju. S obzirom na algoritme koji prate koje stranice posjećujemo i kakve sadržaje lajkamo, društvene mreže imaju svojevrsno oružje kojim osiguravaju naš ostanak u virtualnom svijetu. Istraživanja su pokazala da neuropsihološki mehanizmi imaju veliku ulogu u stvaranju ovisnosti o društvenim mrežama. Dopamin je ključni neurotransmiter koji je uključen u sustav nagrađivanja i motivacije te dovodi do povećanja zadovoljstva i raspoloženja. Uslijed korištenja društvenih mreža dolazi do povećanja razine dopamina u mozgu, a navikavanje na povećanu razinu dopamina potiče korisnike da još češće posjećuju društvene mreže kako bi povećali razinu dopamina s kojom dolazi povećano zadovoljstvo i ugoda. Povećana razina dopamina zatim dovodi do ovisničkog ponašanja pri čemu se mogu javiti negativne posljedice poput srama i krivnje. U želji da osoba popravi svoje raspoloženje ponovno se angažira na društvenim mrežama, čime upada u začarani krug ovisnosti. Društvene mreže mogu biti izvor zabave i socijalizacije, ali pretjeranom upotrebom mogu postati besplatno sredstvo ovisnosti koje negativno utječe na dobrobit i kvalitetu života korisnika. Unatoč brojanju lajkova i followera koji u današnjem svijetu određuju koliko smo popularni, ne smijemo zaboraviti da su naši pravi followeri prijatelji i obitelj s kojima se uživo smijemo i plačemo, a lajkovi svaki njihov zagrljaj i riječ puna ohrabrenja koja nam pomaže da dalje plovimo kroz nemirno more života.

*Tekst prenosimo u suradnji s portalom Psihološki prostor povodom obilježavanja mjeseca borbe protiv ovisnosti