U (ne)zdravom tijelu (ne)zdrav duh?

Od malih nogu bila sam zaljubljenik u hranu, i to se vidjelo. Maleno, punašno dijete koje je voljelo „papati“. Ali onda krene pubertet, pa slatko dijete postane debeljuškasto dijete. Nikada nisam bila broj L ili XL, ali sam bila dosta veliki M za jedno dijete. I onda krenu prve ljubavi, ali i puno ruganja zbog izgleda. Prelaskom u srednju školu, jedini način na koji se možeš dokazati je pomoću izgleda. Tko još ima 15 godina i bitno mu je koliko si pametan? Bila sam jako pametna, većinu predmeta sam prolazila s odličnim, puno vremena sam provodila učeći. Ali, ovo nije priča osobe koja je bila socijalno odbačena. Ja sam imala puno prijatelja, koji su me voljeli. Ali ja nisam voljela sebe i način na koji se višak kila manifestirao. Krenula sam na dijete koje je Internet nudio, one klasične u kojima se ne jede puno, ali se puno vježba. I to je funkcioniralo, ljudi su me hvalili, svi su primjećivali. Dobila sam potvrdu od drugih da me vole kao prije, ali mi sada i zavide. A onda sam nekako, obrazovanjem, uvidjela da postoje poremećaji poput anoreksije i bulimije i odlučila da ne želim biti slučaj. DOSTA je izgladnjivanja i dosta je vježbanja. OD DANAS postajem zdrava.

Što to znači? To znači da, kako nutricionisti kažu, brinem što unosim u sebe. Brinem za svoje tijelo i um. I s vremenom sam prihvatila takav način života: zamjena za pšenično brašno, biljna mlijeka umjesto kravljeg, puno voća (koje kada si na dijeti NE SMIJEŠ jesti, ali ovo je zdravo) umjesto slatkiša, zobene ili jaja kao početak svakog dana.

Svaki dan sam pripremala obroke za idući dan, nekada nisam otišla na druženje jer bi bila zaokupljena time što ću sve pripremiti za sutra. To oduzima puno vremena, a nisam se mogla pouzdati u svoju mamu, njoj nije bitno je li stavila vrhnje ili posni sir.

Imala sam nekakvu rutinu. Nisam voljela jesti s drugima, jer tako ne bih mogla kontrolirati što je na mome tanjuru, bila bih ovisna o tome što drugi spremaju za jelo (a to je većinom nešto puno masti i ugljikohidrata). Ako sam jela u restoranu, inzistirala sam na vegetarijanskoj hrani, to je najčišće što sam mogla. Znalo se dogoditi i da odem kod konobara više puta, kako bih se uvjerila da namirnice koje će biti u mome tanjuru nisu mliječne ili pune ulja. Rekla bih da sam intolerantna na laktozu, ili bih nazvala restoran prije ručka i rekla da prijatelj koji dolazi sa mnom ne podnosi škrob. Imala sam svoje načine, ali sam duboko u sebi znala da nešto nije u redu.

Ponedjeljak bi bio krasan, utorak dobar, srijeda okej, četvrtak i petak sam nervozna, dolazi vikend i… Sva ona hrana koju izbjegavam, postaje sve poželjnija. Mrzim to. Kako si ne mogu staviti u glavu da je to loše za moje zdravlje. Pa ljudi umiru od začepljenih žila, nema čokolade za mene.

Jako puno ljutnje, jako puno tuge. Svega.

Toliko sam zdrava, a toliko sam nesretna, da to postaje nezdravo.

Zašto?

Ortho (grč. pravilan, čist) + rexis (grč. apetit)

Dvadeseto stoljeće, osim tehnološkog napretka, bilježi i veliki napredak u promociji različitih dijeta. Atkinsova visokoproteinska dijeta, Stillmanova dijeta, Cambridge dijeta, makrobiotička dijeta… Dijete na svakom uglu! Svi imaju isti cilj – mršavljenje. Iznenađujuće je kako se pri tome dijete razlikuju s obzirom na preporuke, a čak i proturječe jedna drugoj, što može dovesti do zbunjenosti. I u moru svih tih dijeta, zvuči doista osvježavajuće kada netko kaže : „Ne držim dijete, samo jedem zdravo“. Zdravo? Netko tko ne brine o skidanju 5,10 kila, već želi biti ZDRAV?!

No, što znači biti zdrav? Znači li to jesti organske, bezglutenske, pomno odabrane namirnice? Osobe koje imaju tendencije ka ortoreksiji, na ovo će pitanje odgovoriti potvrdno. Ortoreksija je poremećaj koji karakterizira ovisnost o zdravoj i pravilnoj (npr. organskoj, bezglutenskoj) prehrani, koji se manifestira kroz enormnu brigu i razmišljanje o sastojcima u hrani, kao i o budućim obrocima. Osobe koje su ovisne o zdravoj prehrani ne razmišljaju o okusu i uživanju u hrani, već o zdravstvenoj koristi i hranjivosti namirnica. Konačni cilj nije izgubiti na težini, već biti savršeno zdrav, pri čemu se hrana često opisuje kao „dobra“ i „loša“ za zdravlje. Često se takav način hranjenja koristi kao bijega od negativnih situacija, primjerice stresa, a s obzirom da uglavnom možemo kontrolirati što unosimo u sebe, hranom možemo i nadomjestiti izostanak kontrole u drugim domenama života. Zbog relativno normalne tjelesne težine, a i sve veće potrebe za zdravim jedenjem u (pretilom) svijetu, moguće da je problem neprepoznat.

Anđeo i vrag

Odigrajmo jednu brzu igru: Uzmite si papirić i olovku i kraj svake hrane koja je navedena u nastavku, označite je li dobra ili loša

Jabuka

Čips

Kruh

Sladoled

Brokula

Što ste označili kao dobro, a što kao loše? Jabuku i brokulu ste označili kao dobru hranu? Sladoled zasigurno kao lošu.

„Dobra“ hrana koristi se kako bi se opisala niskokalorična, nutritivno bogata hrana. S druge strane, „loša“ hrana je ona koja nudi malo hranjivih sastojaka i puno kalorija. Koji je problem s ovom kategorizacijom?

Prvo, kategorizacija hrane može dovesti do potpunog izbjegavanja većeg broja namirnica, što dovodi do restriktivnog jedenja svega nekoliko namirnica. Ne vidite problem? Idemo dalje.

Kada koristimo navedene vrste riječi poput dobro, loše, grozno, zdravo, donosimo moralnu prosudbu o hrani koju jedemo. Time automatski i druge ljude označavamo kao dobre ili loše jer jedu određenu vrstu hrane. U konačnici, potičemo javljanje negativnih emocija o sebi samima u situacijama kada ne možemo biti vjerni svojoj prehrambenoj rutini. Otkrit ću vam jednu malu tajnu: hrana je samo hrana. I sva hrana je hranjiva, bilo da nutrijenti dolaze iz sladoleda ili iz jabuke.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako, zašto?

Liječnik Steve Bratman je 1996. godine opisao opsjednutost zdravom prehranom koju je uočio kod svojih pacijenata. Iako se na zdravu hranu često gleda kao na alternativni pristup liječenju bolesti, pokazalo se kako takav pristup ima i svoje mane. Ljudi koji su pokazivali tendencije ka ortoreksiji nisu mogli dijeliti kulturu hrane s drugim ljudima, koja je vrlo važna u međuljudskim odnosima. U današnjem brzom svijetu, vrijeme ručka i hranjenja je možda jedino doba kada je obitelj na okupu (iako je i to danas upitno). Osobe koje su smatrale da je važno jesti samo čistu, zdravu hranu nisu mogle dijeliti užitak i kulturu obiteljskog hranjenja koje nije uvijek čisto i zdravo. Posljedično, takvi rituali mogu dovesti do izoliranja od drugih ljudi. Osim toga, uočio je da su ljudi osjećali visoke razine srama i krivnje kada su povremeno odstupali od zdravog načina hranjenja, ali i osjećaj moralne superiornosti nad drugima koji nisu toliko zaokupljeni čistoćom svoje hrane. Drugim riječima, smatrali su druge ljude neodgovornima i nesavjesnima.

Iako ortoreksija nije službeno uvedena u svetu knjigu psihičkih poremećaja (jer ne postoje točni dijagnostički kriteriji), smatram da se možemo složiti kako je „zdrava ovisnost“ sve češće prisutna u populaciji.

Zašto bi se ortoreksija razlikovala od anoreksije? Kod ortoreksije, ljudi su usmjereni na zdravlje, dok je kod anoreksije pažnja usmjerena na gubitak kilograma. Uz to, osobe koje naginju ortoreksiji ne srame se svoje zdrave rutine, ne izbjegavaju obroke, a vole i reći poneku negativnu riječ ljudima koji „ne paze na svoje zdravlje“. Kod anoreksije dolazi do čestog izbjegavanja hranjenja, kao i skrivanja stanja.

Što je loše u tome da jedem zdravo?!

Često se govori o ortoreksiji kao o problemu koji je napuhan. Pa, s obzirom da u svijetu postoji toliko pretilih, nije li fiksacija na zdravu hranu zapravo lijek? Može li zdravlje postati ovisnost?

Ovaj članak nije pokret protiv zdrave hrane. Naprotiv, mnoga istraživanja pokazala su kako zdrav način prehrane prevenira bolesti. No, postoji granica nakon koje naš život postaje nefleksibilan te ga podredimo hrani, što utječe na svakodnevno funkcioniranje osobe. To je ujedno alarm koji nam kazuje da smo pretjerali, i da je potrebno napraviti korak unazad.

Ljudi koji se „zdravo hrane“ rade to umjereno, mogu donositi odluke koje nisu pod utjecajem hrane (primjerice, pojest ću pizzu jer mi se sad jede pizza) te ne razmišljaju mnogo o hrani. S druge strane, ljudi koji su „ovisni o zdravoj hrani“ donose odluke razmišljajući o tome hoće li neki događaj ugroziti njihovu zdravu prehranu (npr. ne mogu pojesti pizzu jer je puna masti). Iz tog razloga, često odbijaju druženje sa prijateljima, moguće i domjenke na poslu. Posljedično, ortoreksija može dovesti do ometanja svakodnevnog funkcioniranja, što je ujedno jedan od važnijih kriterija za procjenu svakog psihičkog poremećaja, time i ovisnosti. Ukoliko vaše fizičko i mentalno zdravlje, kao i svakodnevni odnosi, počinju patiti – pali se onaj spomenuti alarm.

Nemoj misliti na torticu

Pretjerano usmjeravanje pažnje na hranu može dovesti i do binge eatinga (prejedanja). Binge eating je relativno novi pojam koji u psihologiji označava unos velike količine hrane u kratkom vremenskom periodu kojeg prati osjećaj gubitka kontrole. Kako su ortoreksija i binge eating povezani?

Pokušavate se držati zdravog hranjenja i u početku ste uspješni, ali jednog dana to postane previše. Dogode se životne sitnice, poput prolaženja kraj polica supermarketa gdje je SVE puno jako fine čokolade. Počnete razmišljati o „lošoj“ hrani i, što više mislite o njoj, pa… Više mislite o njoj. U psihologiji se takav fenomen naziva Teorija ironičnog procesiranja, a glavna pretpostavka je da namjerni pokušaji potiskivanja određenih misli (fine čokolade) dovode do toga da je upravo ta misao konstantno na umu.

Kažete si „u redu, od sutra nema tih gluposti“ i uzmete jednu čokoladu. Možda i dvije, neka bude, i u idućem trenu ste pojeli dvije čokolade u roku od 5 minuta. A možda i ne samo čokoladu, jer kada se ventil otvori, teško je stati. Rigidnost i ograničavanje nije dobro niti u jednom području života, a može nas koštati.

U konačnici…

S obzirom na turbulentna vremena, povećanje incidencije bolesti i porasti pretilosti, zdrav način života može biti dobra preventiva. Međutim, svaka medalja ima dvije strane, ništa nije crno i bijelo. Koliko nas zdrava prehrana može spasiti, toliko nam može i odmoći. Iako su anoreksija i bulimija i dalje vodeći poremećaji hranjenja, važno je pričati i o onima koji se vješto skrivaju i serviraju kao “način življenja”. Sada kada raspolažete ovim informacijama, hoćete li pročitati baš svaku deklaraciju iza namirnice? (PP)

*Tekst prenosimo u suradnji s portalom Psihološki prostor povodom obilježavanja mjeseca borbe protiv ovisnosti