Pesimizam naš svagdašnji

Nedavno skrenuh u našu gradsku knjižnicu Franjo Marković da se po običaju opskrbim s nekoliko knjiga. Na samom ulazu za oko mi je zapela zanimljiva izložba Društva hrvatskih književnih prevoditelja, odnosno djelo pisca i filozofa Luisa Martinsa „Smrt Portugala“. Na prvu sam se stvarno i zapitao je li Portugal doista mrtav i, ako jest, zašto mi to nitko nije rekao. Ta oduvijek čami na vječnom popisu zemalja koje bih volio posjetiti i proputovati: ne treba mi mnogo, samo avionska karta i (omnia mea mecum) Porto. A kad ono, bez odlaska u Portugal i nekog predznanja o toj divnoj zemlji, u toj sam knjižici manjeg formata otkrio nešto veoma zanimljivo – Portugalci nam nisu toliko različiti. Iako s Portugalom zapravo nemamo kulturne dodire ili barem ja nisam upoznat s njima (osim prijevoda na portugalski „Institucije“ Marka Marulića), svejedno se njegovi žitelji bore s problemima koje opažam s prikrajka i u našemu društvu.

Što to točno vrijedi izdvojiti iz knjige, a da bi bilo primjenjivo na našu svakodnevicu? Luis Martins pisac je kojeg nije lako čitati, usmjeren veoma na intertekstualnost i filozofski diskurs pa je dobro svako malo stati i zapitati se – što točno misli kada kaže da je Portugal „zemlja zaustavljena u vremenu“. Od carstva i pomorskih otkrića do zaostajanja za susjednim zemljama poput Španjolske, Martins relativno britko secira važne fenomene portugalske kulture poput pesimizma, mitske povijesti i luzofonije. A što je s nama? Ima li nekakvih realnih naznaka da posljednjih 20 godina nisu izgubljene godine? Navodno ima, neke škole misli tvrde da živimo u najboljem svijetu ikada i da nikad nismo bolje (materijalno) živjeli. Možda tome i jest tako, no mene, a vjerujem i većinu nas, ne zanima apsolutno blagostanje, već relativno. Zašto ne živimo dobro kao naši Česi i Poljaci, čiji uspjesi služe kao dokaz naše relativne zaostalosti odnosno zaostajanja za ovim nama dosta sličnim narodima. Možda odgovor leži u tome da je i Hrvatska, poput Portugala, zaustavljena u vremenu i da nam još to nitko nije rekao. Kod Portugalaca se pak ta zaustavljenost ogleda i u sebastijanizmu – zanimljivom fenomenu, tj. vjerovanju u povratak kralja Sebastijana –  što mi se učinilo zgodno jer nismo ni mi imuni na takva vjerovanja (kad će više ustat’ stari ban Jelačić?).

Znači, i mi smo zapeli poput „ušljivog“ Portugala. Gdje god da se čovjek okrene, u bilo koju sferu od politike do ekonomije ili čak i osobnih odnosa, najčešće što se kod nas čuje jest – ne može se. Nikad se ništa ne može, a ako se možda i može onda moraš poznavati one koji mogu. Pa ćeš i ti moći. Apsolutni defetizam i prihvaćanja stanja koje se naizgled doima nepromjenjivim krasi hrvatski mentalitet. Slabašna nada u bolje sutra gasi se u svima nama kad god netko izusti te riječi koje se nadvijaju kao duga, crna sjena: Ne može se. Ne mogu ni Portugalci, pa se – da ne polude – okreću čežnji, tom mitskom osjećaju saudadea. Svatko valjda nalazi lijek u onome što mu je najbliže. Portugalci zbog svoje zaostale zemlje koja je naizgled i mrtva bježe u tugu i čežnju, u kojoj čak i uživaju dok pijuckaju i slušaju fado. Čudnovato, ali tko sam ja da im sudim.

A što autor kaže o panacejama kojima bismo mogli prevladati zaostalost koju dijelimo s Portugalom i u budućnosti uhvatiti korak čak i s razvijenijim susjedima? Nažalost, ne mnogo. Martinsova knjiga više je pogled prema unutra negoli u budućnost. No opet mi se nekako najviše urezala jedna rečenica koja bi mogla biti od značaja, čak i ako nam je autor nenamjerno daje kao putokaz: „Danas shvaćamo, više nego ikad, da ni Europa nije rješenje, nego se rješenje nalazi u nama – mala (smo), beznačajna zemlja koju vode slijepe, parazitske i autofagične elite.“ To da smo mali i po mnogo toga beznačajni ne možemo promijeniti. No ono što možemo jest promijeniti one koji nas vode.