Križevčanin Robert Siladi: Mojih 960 sati borbe za živote umirućih od korone

Pandemija koronavirusa, odnosno njezin najnoviji val sve više uzima svoj danak i u Hrvatskoj. Broj novozaraženih obara se već danima, a raste i broj umrlih, danas novih 50 smrtnih slučajeva. Pod velikim pritiskom nalazi se zdravstveni sustav, a svjedočanstvo jednog od zdravstvenih radnika u velikoj priči donosi Jutarnji list.

Robert Siladi odradio je tri noćne u Merkuru, imao slobodan dan, pa dnevnu smjenu. Sjeo je na vlak za Dugu Resu, iza stacionara Hitne pomoći podigao šator uz Mrežnicu, dobro se naspavao i drugi dan odradio cjelodnevnu šihtu, 24 sata u terenskoj hitnoj. Pa opet na vlak i opet tri dana u noćnu. Merkur je stalni posao, Duga Resa honorarni. Danas se vratio na Merkur, navukao skafander i kroz velika staklena zakoračio u jedinicu intenzivnog liječenja za covid- pacijente. Robert Siladi ima osjećaj da živi deja vu. U bolnicama Sveti Duh, Dubrava i Merkur, kroz drugi i treći val pandemije, s najtežim je covid-pacijentima odradio gotovo 1000 radnih sati, toćčnije njih 960. Uvijek se javljao dobrovoljno, nije čekao svoj red, radio je prekovremene kad god je trebalo. Većina njegovih pacijenata nije preživjela, mora živjeti s time. Danas sve ispočetka.

– Najgore što sam mogao vidjeti, već sam vidio. Paničan strah u molećivim očima koje preklinju za pomoć, borba za svaki udah. Pacijente koje u prvom ulasku na intenzivnu ostavite na high flowu, aparatu za visoki protok kisika, a koji su, kad za nekoliko sati uđete drugi put, intubirani i spojeni na respirator – gledaš u daljinu, grč na licu, prepričava za Jutarnji list.

– Nevjerojatno je koliko ljudi misli kako su vjerovali da se to neće baš njima dogoditi. Da će ih zaobići. Mogu li se tako lakše nositi sa strahom od virusa, o kojemu ni najučeniji još malo znaju, a kamoli svi ostali, ne znam. Znam samo da imunih nema – govori Robert.

Sa 24 godine ima više iskustva nego mnogi za cijelog života. Studira sestrinstvo, radi u covid-intenzivnoj i na Hitnoj medicini u Dugoj Resi..

Smrti se nagledao, zna da njega i kolege medicinare najteži izazov tek čeka. Hrvatska je deseta u svijetu po broju oboljelih od korone, cijepljenost je najmanja u Europi, izuzev sivih zona Europske unije, Bugarske i Rumunjske. U prosjeku umire 40 ljudi na dan, oboljeli su sve mlađi, dvije trudnice su umrle, još dvije su u KB-u Dubrava u teškom fizičkom stanju, za njih dišu aparati.

Iz Križevaca je, šest godina je putovao u medicinsku školu u Koprivnicu, danas živi nomadskim životom. Spava kako gdje. Ako je jako umoran, prespava u Zagrebu ili kod prijatelja u Karlovcu, ali na posao neće kasniti. Odjel na kojemu radi naučio ga je važnosti svake minute.

– Moja je strast oduvijek bila prema akutnoj medicini. Znao sam da je za mene neki složeniji odjel. Mjesto gdje se radi brzo, gdje doslovno mogu spasiti život. Gdje osjećam svoj kapacitet, mogu odmah djelovati. Još na praksi mi je rad na bolničkom odjelu bio monoton. Kad sam imao devet godina, na glavnom raskrižju u Križevcima me udario auto, preletio sam preko šajbe. Brzo je došla Hitna, već tada mi je to bilo moćno. Nije mi bilo ništa, ali sam bio u šoku. Ta hitna medicina me fascinirala.