Osnivaču Društva novinara čestitali 170. rođendan

Povodom 170 godina rođenja Milana Grlovića, nedavno osnovani ogranak Hrvatskog novinarskog društva u Križevcima nazvan upravo po prvom predsjedniku Hrvatskog novinarskog durštva, obilježio je ovu obljetnicu polaganjem vijenca na njegovu rodnu kuću u ulici Ivana Zakmardija Dijankovečkog 5.

Rođen na današnji dan prije 170 godina rođen u obitelji Ljudevita Gerlocija (plemićka obitelj Gerlovich de Gerloczy), pod utjecajem i zbog privrženosti ilirskom preporodu (kao Ljudevit Gaj i Milivoj Dežman koji su također bili dio ilirskog preporoda i novinari/književnici) uzima prezime Grlović kako bi naglasio hrvatski element u prezimenu (s obzirom na to da je Gerloczy prezime porijeklom iz današnje Mađarske). Grlović je bio publicist i književnik, a prije svega novinar. Često je pisao o novinarskoj profesiji i pokušavao je braniti. Jedna od opaski koja i danas vrijedi glasi ni jedan stališ možda nije tako neznatan i tako zapušten kao novinarski, dotično, književnički. Grlovićeve ideje, misli i opaske nalaze se u brojnim tekstovima, što književnim što novinarskim. Dio traga koji je ostavio u književnosti s djelima Petar Veliki, Cjelov i drugima, nalazi se knjižici Moj život: 1874.-1914. koju možete naći u Zavičajnoj zbirci Gradske knjižnice Franjo Marković. Pisao je glazbene i kazališne kritike, prevodio sa stranih jezika (njemački, ruski i talijanski) te je objavio knjigu “Album zaslužnih Hrvata 19. stoljeća”.

Kasna jesen (1887.)

Šuma je pusta, pao je list,

Vjetrom se njiše granje;

Gore i doli zastiru lik-

Magla se spušta na nje.

Gdjekoj’ još maleni ptić

Grmljem cvrkuće i skače,

Ždrali već lieću na topli jug, –

Vjetar jauče i plače.

Stidno se stežu vrbe uz put,

Gdje se potočić ledi,

Noga ti staje, grabi te sjet,

Oko na magle gledi.

Ne znaš za čime drkće ti grud,

Dušta ti željna šta će,

Ne znaš ni zašto od slutnje već

Jesen ti srcem plače…

U istoj zbirci nalaze se i objavljeni dijelovi Grlovićevog dnevnika kroz koje je moguće steći uvid tko je bio i kako je razmišljao autor, ali i saznati ponešto o društveno-političkom kontekstu u kojem je stvarao. (https://devel.krizevci.info/2020/06/09/milan-grlovic-relevantnost-kroz-citate-i-nasljede/).

Osim nedavno osnovanog ogranka, priznanje HND-a zaslužnim novinarima također nosi njegovo ime. Prva ideja o osnivanju novinarskog društva kod Grlovića se javlja dosta rano. U listu „Hrvatski Svjetozor” u članku „Hrvatsko žurnalističko društvo” raspravlja o ideji novinarskog društva radi zaštite, kako ga je Grlović zvao, „ neznatnog i zapuštenog stališa”. Ta ideja postat će stvarnost 18. prosinca 1910. godine kada se osniva Hrvatsko novinarsko društvo. Grlović je bio prvi predsjednik i jedan od osnivača, a na konstituirajućoj skupštini se uz brojne novinare našla i jedna novinarka – Marija Jurić Zagorka. Sto godina kasnije, 2010. godine obilježena je obljetnica osnutka HND-a gdje je o Grloviću pričao njegov sugrađanin, dugogodišnji križevački novinar Ottone Novosel, a među sudionicima su se našli Ante Gavranović, Milka Babović i Valentin Puževski.

Pučku je školu završio u Križevcima, a gimnaziju u Varaždinu, nastavivši studij prava u Pragu i Beču. Nakon rada u očevom odvjetničkom uredu u Križevcima, Grlović se zapošljava u Zagrebu u listu “Pozor” (na Strossmayerovu preporuku) čime započinje njegova novinarska i publicistička karijera. Surađivao je i uređivao brojne listove i časopise svoga doba (Obzor, Smotrai sl.).  Počeo je objavljivati poeziju u Narodnom listu, pokrenuo je almanah “Velebit” u Beču, pisao za “Vienac” Matice Hrvatske dok je urednik bio Križevčanin dr. Franjo Marković. Pokrenuo je tjednik “Hrvatski Svjetozor”, a u Narodnim novinama počinje pisati 1889. godine (iako se pretpostavlja da je 1875. tamo objavio svoj prvi članak) kao suradnik, a 1909. imenovan je odgovornim urednikom ovih novina sve do 1913. kada je umirovljen.

Na svoj rođendan 1909. godine Grlović piše: Danas je i moj rodjen-dan. Navršujem 57 godina. Nisam toga ni kome ni spomenuo niti sam od koga očekivao kakav spomen. Ljudi se samo onda sjećaju svojih znanaca ili „viših”, kad očekuju od njih što za sebe ili kad ih kane „na pipu” metnuti. Hvala Bogu, toga kod mene ne ima. Ako se tko danas mene sjeća, sjeća se duh moje majke, koja me je rodila, volila i za mene sve žrtvovala i podniela, koja me naučila trpjeti i šutjeti. Bog joj platio! Hvala joj!…

Iako je očito nerado govorio o svome rodnome danu, redakcija portala Križevci.info i križevački ogranak HND-a s ponosom se sjećaju Milana Grlovića koji je umro 1915. godine.