3. nagrada ‘Pinklecfesta’: Veliki raj – od vrha do doma

13:55 – Na vrhu sam. Konačno! Nakon osam sati od polaska od planinarskog doma,  moj prvi četiritisućnjak u mojoj planinarskoj „povijesti“. Ne smijem se previše veseliti, tek sam na pola puta. Obično druga polovica je i teža. Sami smo. Nas troje sami na vrhu, na 4061 visokom Gran Paradisu. Prekrasan je sunčan dan. Vidim sve do Mont Blanca koji je u neposrednom susjedstvu Alpa.  Jel ono u daljini Grossglockner? Ma nije moguće, izgleda kao on ali on je ipak predaleko. U austijskim alpama. Ne vjerujem da vidim do tamo. Jao, kako moćno izgleda ona špica u daljini. To je 100% Materhorn. To mi je sljedeći vrh, moram ga osvojiti. Ali, prije moramo sići u dolinu. Hm, i nije baš to dobro da smo sami na vrhu. Vrijeme je toplo i popušta ledeljak po kojem smo stigli. Da, zašto smo sami na vrhu. Maloprije je bilo preko 100 penjača pokraj nas. Pa baš i nije maloprije, već je prošlo preko sat vremena od kada smo zadnje planinare vidjeli. Sada nema nikoga. Ali vidiš, super je da nije gužva, možemo se slikati kako god želimo i nitko ne čeka na red.
Ajmo, spuštaj se u dolinu… Četiri sata do planinarskog doma, pa sat i pol do auta pa 8-10 sati „sterilnog“ autoputa i „umjetnih“ drvoreda do lijepe nam naše. Koncentriraj se, pusti sad autoput… ajmo put pod noge i prvo se spustiti s planine.
– Ajmo ljudi. Ledenjak popušta, ajmo pažljivo prema dole. Boris, odi prvi u navezu, Ivana, u sredini, a ja ću na kraju. Ajmo…

12:30 – Joj, kolko još do vrha. Pa kolko je prošlo od onih zadnjih koji se spuštaju – cijela vječnost, a mi skoro na istom mjestu. Dosta mi je, ne vjerujem da ću više ikad u Alpe. Za mene je Kalnik, eventualno Sljeme. A ne ovo. Pa kolko već hodamo. Svi se spustili u dolinu, a mi nismo došli još  niti do vrha. Već pola sata nikoga ne susrećemo. Oni prvi već piju čaj u domu. Sunce me ubija. Na minus 10, mene sunce ubija. Vruće mi je… ne hladno mi je. Ma svašta mi je. To uže koje mi se stalno petlja oko nogu.
– Daj požuri Boris, ne mogu tak sporo, a Ivana, daj malo u tempu s nama hodaj. Nemoj žuriti pa čekati nas. Kaj ne vidiš da mi se uže oko nogu petlja. Stat ću na njega i presječ ga s derezom.
Joj, baš postajem razdražljiv. Već me Boris  prilično živcira sa svojim prigovaranjem kako ne može. Do sada je skupio oko 30 večera i isto toliko cuga za svaki svoj prigovor da ne može, odnosno da smo zbog njega spori.
Smiri se malo i skoncentriraj. I mene umor  ubija. Pa nisam se pošteno naspaval već dva dana…

12:00 – Ciao!
Već sam progovoril i talijanski. Kolko ih je već prošlo kraj nas. Mislim da su ovi sada zadnji. Svi su iza nas, ali u kontra smjeru. Mi još prema gore, a oni se spuštaju dole. Čak se više nitko niti ne spušta. Kad ćemo i mi doć. Po mojoj procjeni još sigurno sat i pol  do dva najstrmijeg dijela. Stalno mi se te moje procjene dolaska do vrha mjenjaju.
– Gle, vidite “Madonu” na vrhu (Kip djevice Marije na vrhu Gran Paradisa).
Ooo, malo adrenalin dao snage.
– Čitao sam da su onemogućili dolazak do nje jer se počela oštećivati.
Ma, možda sam ja samo nešt krivo pročital i sad to pričam naokolo. Zašt nitko ne želi sa mnom pričat… Boris je gotov, ne znam jer će doći do vrha. Ali koliko ima volje i želje, sigurno hoće. Vidim da ga „puca“ visinska, ali neda se!!

11:25 – Pa hodamo već šest i pol sati. Po vodiču za Gran Paradiso smo  trebali biti barem pol sata na vrhu. A sada smo sigurno još sat vremena do njega. Joj, spori smo. Stižu još jedni prema nama.
– Ciao!!
Ovaj zadnji izgleda ko da bude umro…   s nekim zadovoljnim osmjehom na licu. Nadam se da će i naša lica sjati takvim zadovoljstvom kada ćemo se spuštati.
– Ajmo ljudi, vučemo se, nećemo nikad doći do vrha!!
Ispod nogu čujemo huk vode. Ledenjak se topi i ispod njega teku bujice vode. Preko noći se to zamrzne i sve stane. Čuli smo šum vode već s prvim zrakama jutarnjeg sunca.
– Ma daj Boris, pa nije valjda da se lik skoro utopio kada je pao u ledenjačku pukotinu?
I sad još mi je to morao reći. Ako propadneš u ledenjačku pukotinu obično se sav polomiš, a ne da se utopiš. Ispod nogu čuje se bujica ko da Sava teče ispod nas. Pa ako u to padneš, fakat ti nema baš prevelike pomoći.

10:50 – Nitko nas nije prestigao već dobrih sat vremena. Njemce ne pratimo već više od pola sata. Kaj, uspio sam ih pratiti u tempu tek negdje pet minuta. Oni uopće nisu sastajkivali i hvatali zrak kao mi, ko ribe na suhom!!
Svi idu prema dole. Ne vidim nikoga iza nas. Pa nismo valjda zadnji. Nema veze, bar nam ne bude gužva na vrhu.
– Čitao sam da je podest na vrhu prilično mali, da jedva stane troje ljudi. Kad o tome pričam, bolje da i budemo zadnji na vrhu, da ne bude gužva. Ajmo ljudi, još malo.
Joj, kolko malo. Pa krepavam, ne mogu više. Najrađe bi se okrenul i nazad. Još dok se i sjetim da smo i zadnji… A možda i je bolje da smo zadnji, makar u tako visokoj planiti biti sam na vrhu, i još neiskusan… nikako ne može biti dobro. Al, vrijeme je super, pogled je divan… Ajmo još malo!!

9:55 – Gruss gott!!
Evo, već ja i po njemačkom. Nadam se da sam dobro pozdravil. Pa svi nas prestižu. Kaj smo tolko spori ili su svi koji nas presiižu toliko brzi. Pa od kud im snaga. Pa sad smo negde na 3500 metara visine i svaki korak mi je težak. Dvadeset koraka i odmor od desetak sekundi.
– Po vodiču je još sat vremena do vrha. Hodamo već 5 sati. Vodič za Gran Paradiso piše da od planinarskog doma do vrha ima oko 6 sati, umjerenog hoda. Mislim da mi hodamo umjereno do malo manje umjereno. Ajde, možda smo ipak u prosjeku pa dođemo do 11:00 na vrh.
Kolko vidim sve koji su nas do sad prestigli, oni hodaju umjerenim tempom. Kak mi hodamo ako oni hodaju umjereno? Možda smo ipak malo prespori. Pokušat ću malko ubrzati. Pratiti ću te njemce do kad ću imat snage i volje, makar oba dvoje lagano popušta. Makar, teško to mogu i izvest u zamisli, ’em ja ne mogu ’em Boris stalno gunđa kako ne može i teško mu je. Možda će ga to proći uskoro jer nam to više nije nimalo zabavno. Lagano mi ide na živce.

09:15 – Sunce nas dobro prži, izgorit ćemo. Baš super da mi je krema za sunčanje ostala u autu. Ma namjerno sam je ostavio. Vidio sam je prije polaska, ali mislim si: vani je hladno, pa ko bi normalan nosio kremu za sunčanje. Vidimo na nekom malo prijelazu skupinu planinara da odmaraju. Super da se Boris sjetio pitat ih za kremu za sunčanje. Namazao sam se ko dijete kada otvori od mame niveu. Nema veze, samo da ne izgorimo. Kako sam izgorio prošle godine na Prisojniku, i to me nije naučilo. Ako to nije, ne znam što bi trebalo.
– Nemoguće. Kako misliš da se vraćaju?! Bili na vrhu već. Svaka im čast. Znači, sada smo na cca 3300 metara visine, još manje od osamsto i na vrhu smo.
Malo me demotivirala činjenica da se ekipa već vrača s vrha. Trebalo im je 4 sata od planinarskog doma do vrha, i sada od vrha do nas još sat vremena. Znači, nije vrh tako baš daleko onda, makar ga nigdje ne mogu vidjeti. Ali, svi su brži od nas. Valjda nas je prestiglo pedesetak planinara, možda i više.
– Ajmo ljudi, vrh nas čeka, da ne dođemo baš zadnji.

08:00 – Kak sad njega pere taj mali komadić leda na strmini. Pa nismo niti počeli po ledenjaku hodati, a već imamo problem. Kaj bude tek kasnije. Ma nije problem, idem ja napred.
– Boris, idem ja na početak naveza, nije bed. Samo hodajte za menom i vjerujte opremi. Ako dobro ugaziš u snjeg i led, nećemo se proklizati nigdje, dereze su zakon.
Pa nemrem vjerovati. Zakaj ga je takva frka. Pa bil je prošle godine, ili prije dvije na Mont Blancu, pa ne vjerujem da su uvjeti ovdje imalo drugačiji, mogu biti samo „pitomiji“. Sviđa mi se ova zamjena; bolje na čelu nego na začelju, barem ću ja diktirat tempo za uspon. Ali, kako je bilo do sad nekak mi se čini ko da nije baš u nekoj formi, a i da nema nekej previše kondicije. Očekujem to od Ivane jer nije bila u planu da ide s nama nego nam se „prikrpala“, ali Boris, to nikak. Pa prije dva mjeseca na Prenju je mogao dva dana hodati bez spavanja i bez vode. Bit će sve super, sigurno mu je to samo trenutna kriza.

07:35 – Nekako loše idemo po tom ledenjaku. Jako smo spori, barem mi se tak čini. Svi nas zaobilaze i prestižu.
– Gle onaj zaleđeni slap. Ko da je zamrznut u vremenu, izgleda ko dobra fotka
Već počinjem gluposti pričati, a tek smo krenuli. Izgleda ko dobra fotka, stvarno biser dana! Al je fora kako je nadvit nad stijenom i kako je zastao, kao da nekog čeka.
Boris je već desetak puta reko kak smo spori zbog njega i da nas usporava. Sad nam je to zabavno kak smo u boljoj formi od njega. Ma, možda nas zafrkava samo. Svaki sljedeći njegov prigovor plaća cugu ili klopu. Ako nastavi tako „gunđati“, neće nam biti loše.

07:00 – Ajde Ivana, baci se, stisni taj cepin. Ponovi sve to! Kako ti je teško? Nemoj zafrrkavati. Moraš to naučiti. Možda o tome svi ovisimo da preživimo. Krivo ga držiš… Shit!!!!
Kaj stvarno sve moram crtati. Zašt te stvari ne shvati ozbiljno i da taj njezin cepin može spasiti i njezinu i moju glavu. Ako padne na strmini, te ako ona dobronje stisne cepin u led nećemo je Boris i ja uspjeti zaustaviti. Mora sama na to misliti. Ako ona to dobro ne napravi, odemo i nas dvojca…
– Ajd da se složimo u navezu: Boris  prvi, Ivana u sredinu i ja na kraju. Boris je najiskusniji i zna kud treba ići i kako zaobići ledenjačke pukotine, a ja na kraju jer mislim da bude tak OK. I pazite da ne gazimo po užetu, da ga ne presjećemo s derezama.
Konačno smo na ledu. Do ovdje 2 sata hoda, po planinarskom vodiću umjerenim hodom ukupno 6   do vrha. Mislim da smo malko brži i da bi trebali za još tri sata biti na vrhu. Ukupno 5 sati od planinarskog doma, čisto realno.

6:50 – Konačno završavaju te stijene i počinje snjeg i led, tj. ledenjak! Dosta mi je tog kamenja. Već skoro dva sata hodamo po njemu, sad stiže ono kaj sam isčekivao sve od Zagreb.
– Ajmo staviti dereze na gojze i malo vježbati hod u njima i kočenje sa cepinima

5:00 – Krenuli smo. Pa ne mogu vjerovati, pa valjda 200 ljudi kreće prema vrhu. Pa gdje su svi spaval ako u domu ima mjesta za oko 100 ljudi. Možda i nisu, neki idu odmah iz doline. To je skoro dva sata više hoda do vrha. Pa kad su onda oni krenuli?!

4:10 – Ustaj Pic, buđenje!!
Ma koje buđenje kada nisam skoro niti oka sklopio. Od kad sam legao stalno je netko s nečim šuškao, lupao, cvilio… pa ko bi spavao uopće. A još me puca i adrenalin pred uspon…
–    ŠIIIIIT!!!! ZABORAVIH GORETEX!!!!!
Odlično. Najvažnija oprema za alpe ostala mi u Zagrebu. Da nisam sto put provjeravao opremu ne bi mi bilo žal. Ali goretex, pa bez toga nisam ni na treking išao, nit na Kalnik ili Sljeme. A sad kad krećem na svojih prvih 4000 metara on stoji doma u ormaru, No, baš krasno!!

22:00 – Dom je genijalan. Ajmo spavat. Jutro je brzo tu!
Pa kaj ovdje nitko ne spava. Ko se sad sprema. Kaj ne postoje obične vrečice u ovoj Italiji nego samo šuškave!! Poludit ću. Nisam nikad spavao na visini od 2730 metara, a mislim da neću niti sada!

Pojmovnik:

• navez: dvoje ili više alpinista povezano s alpinističkim užetom koji služe kao pomoć u slučaju pada na strmim i opasnim dijelovima uspona
• cepin:  alpinistički rekvizit, kombinacija štapa sa metalnim šiljkom na vrhu i trnokopa koja služi kao pomoć kod hodanja ili penjanja po ledenjačkim I snježnim strminama
• dereze: metalni dodaci za cipele koji sprječavaju klizanje po ledu
• goretex: pojam u alpinističkim i planinarskih krugovima koji podrazumjeva tehničku vjetrovku (jaknu) s membranskom podstavom koja sprječava prolazak vlage (kiše)  i vjetra te štiti od hladnoće a ujedno odvaja vlagu (znoj) iz unutrašnjosti
• Gran Paradiso: najviši  talijanski vrh (4061 m) koji Italija ne dijeli sa niti jednom susjednom zemljom u istoimenom nacionalnom parku