Vuk na vratima

Kako bi potaknula natalitet, a u dogledno vrijeme i povećala broj Križevčana koji se u rano jutro razmile Hrvatskom, u jurnjavi trbuhom za kruhom i vraćaju u suton prespavati u svoj rodni grad, gradska vlast već niz godina roditeljima isplaćuje novčanu naknadu iliti stimulaciju. Za prvu i drugu bebu grad daje tisuću kuna, a za treće dijete dvije tisuće kuna. Uvjet je da je dijete vaše, a ne recimo susjedovo i da je mjesto prebivališta majke grad Križevci, te da predate papire i čekate.

Ako je specijalni emisar, koji je Bogom dan da udjeli darove, slučajno slobodan od mora obaveza, tada ćete svoje pravo ostvariti ranije, a ako je, a često je, prezauzet, tada se može desiti da svojih tisuću ili dvije kuna čekate i po više mjeseci.
I baš kad mlada majka izgubi svaku nadu, na vrata joj zakuca osobno gospodin Vuk, čovjek za sve sisteme, sve uloge i sve poslove koje sadrži nomenklatura ljudske aktivnosti u Hrvatskoj jezičnoj enciklopediji.

– “Mamaa! Netko zvoni na vratima!”, zove beba, dok od lego kockica slaže tvornicu.
– Odmaaa!”, odgovara mama, mokre ruke briše o kućnu haljinu i žuri k vratima.
– “Faljen Isus i Marija”, izgovara gospodin Vuk, “Evo mene. Dolazim u ime Oca, sina i duha svetoga, ah da, da ne zaboravim i u ime gradonačelnika.”
– “Amen”, odgovara majka, “ugodno” iznenađena i sretna što joj se isti najavio i obavijestio je o dolasku u kuću.
– “Oh, vi ste, pa hajde uđite, samo sam Vas čekala”, stisnutih zuba ljubazno će gospođa.

Vuk teatralno, još na hodniku kida najlon na paketu:
– “Evo benkica, plava je, imate dečka je l’ tako? Zove se Borna, koliko se sjećam.”
– “Moj Borna je curica”, kaže majka nasmiješenom gostu koji skida kaput i vješa ga u hodniku.
– “Ah, lijepo, lijepo, curica, dečko, sve su to naša djeca, nije to više neka razlika. Da Bog prosti!”

– “I tako djevojke nose hlače, a dečkići haljine. Nego evo i litra crnog IMOTE, a ako beba radije pije bijelo, mogu zamijeniti flašu. Ako ne pije, nije to problem, mogu ja otići do kioska i uzeti šteku Marlbora. Možda želi “travu”, ni to nije problem, tko kontrolira grad, kontrolira i tržište. Recite, bez ustručavanja. Da vam budem iskren, mi u poglavarstvu smo razmišljali, jako se sporili, da umjesto vina donesemo pelene, ali je načelnik presjekao diskusiju “da bebe i tako pelene pokakaju, a vino ne mogu. Na toj sjednici užeg kruga kabineta, u uredu gradonačelnika, netko je spominjao i cvijeće za majku, ali opet smo se sporili – plastično iz Kine ili Tajvana. I da se ne bi opredjeljivali i zamjerili potencijalnim ulagačima, odustali smo od cvijeća.”

Onda kao da se nečega sjetio, iz zadnjeg džepa izvadio je novčanik, polizao prste i jedva primjetno mičući usne krenuo brojati:
– “Petstoooo i dvjestoo je sedamsto i dvjesto je devetsto i dvjesto je… ah, nadam se da imate stotku za vratiti, eto…” Ma, baš kao da je maloprije na bankomatu iznos skinuo sa svog tekućeg računa.
– “Gospon Vuk, zaokružite na devetsto, neka i vama ostane, danas nikome nije lako, svi smo da prostite u istim govnima”, izustila je sretna mama.

Dirnuta pažnjom pustila je suzu, a i beba je zaplakala. Izaslanik je naglo ustao i krenuo prema kaputu:
– “Eto, moram dalje, neka djeca su u školi, u prvoj smjeni, lijepo je da sam vašeg dečkića zatekao kod kuće…”
– “Curica, gospon Vuk, curica!”
– “Curica, ah, oprostite mi, trebam uz sve svoje obaveze sve ta imena upamtiti.”

Prišao je bebi i pomazio je po kosi: “Borna, budi dobar dečko i slušaj mamu i tatu. I ne zaboravi, jednoga dana kad budeš velik, pazi za koga ćeš glasati, jer HSS će i tada biti na vlasti, a ja ću dijeliti darove tvojoj djeci, i onda ću tebi doći prvome!”

Kako bi čin simbolične pomoći ili darivanja prikazali kao dobrotu i brigu, a ne kao povrat uplaćenih poreza i prireza istih tih građana, vladajući i vladar i tu odluku Gradskog vijeća “vulgariziraju” i pretaču u bačvu zasluga HSS-a. Umjesto uljuđenosti (prebacivanja novca na tekući račun, eventualno paketa pelena ili stručka cvijeća koje bi dostavljala cvjećarna), sve se svodi na primitivizam i predizbornu kampanju.

Mlada majka koja mi se obratila pismom i potakla da progovorim o ovoj temi rekla je:
“Pa zar sve ne bi trebalo biti jednostavno i diskretno. Da majka u ured pročelnika dostavi rodni list djeteta i broj tekućeg računa. Umjesto toga, ja na svojim vratima moram gledati nepoznato lice koje mi se predstavlja kao da je Sveti Nikola. Za tisuću kuna, koje mi pripadaju, kao i svim majkama. Ja sam rodila svoju djecu za sebe i svoju obitelj, a ne za stranku ili pojedince na vlasti.”