Istina o Križevačkoj djevojačkoj straži

Uz današnje uručenje replike povijesnog topa i dva bubnja Križevačkoj djevojačkoj straži, opreme koju su Grad Križevci i Turistička zajednica nabavili za ovu povijesnu postrojbu (projektom utrošeno 18.334 kn, od kojih je 15.000 kuna sufinancirala Hrvatska turistička zajednica), donosimo ovaj osvrt.

S obzirom na različita tumačenja o tome kako je nastala križevačka Djevojačka straža, o čemu pojedinci proizvoljno govore i daju izjave u javnim glasilima, potaknut sam iz prve ruke objasniti kronologiju nastanka te skupine. Zamisao o Straži pročitao sam u knjižici “Doček bana Jelačića u Križevcima” u reprint izdanju križevačkog ogranka Matice  hrvatske 2006. godine, kad sam s križevačkom udrugom P.O.I.N.T. pobijedio u prvom i jedinom javnom natječaju za scenarij 40. Križevačkog velikog spravišča, koje je bilo 2007. godine.

Procijenio sam da bi bilo zgodno obnoviti spomen na četiri ugledne Križevčanke koje su u noći s 11. na  12. srpnja  1848., naoružane sabljama, čuvale  miran san bana Josipa Jelačića u njegovu jednodnevnom posjetu Križevcima.

Iako smo ih nazvali djevojkama bile su to zapravo četiri udane plemkinje koje su se same ponudile bdjeti u Biskupskom dvoru grkokatoličke katedrale, na zadovoljstvo slavnoga bana. On se u početku malo nećkao, ne zato što se ne bi bio pouzdao u njihovu hrabrost i odlučnost ako bi uistinu trebale životima i čašću braniti uglednoga gosta, nego zato što ih nije htio opteretiti.
Podsjetimo se tko su one bile: Matilda Miholić, rođena Štriga, sestra Alberta Ognjena Štrige, ilirca, baritona iz prve hrvatske opere “Ljubav i zloba” u kojoj je pjevao s groficom Sidonijom Erdődy Rubido. Druge  stražarice bijahu Valburga Valčika Matačić, rođena Bubanović, njezina sestra Marica Bubanović, te treća sestra, Ida Elvira plemenita Zerpak, rođena Bubanović.

Ocijenio sam da bi bilo prigodnije uvrstiti Djevojačku stražu u program 41. Križevačkog velikog spravišča 2008. godine na 160. obljetnicu posjeta bana Jelačića Križevcima. U scenarij Spravišča uve sam tad uloge Djevojačke  straže, bana Jelačića, carice Marije  Terezije, nepravedno suđene i spašene vještice Magde Logomer Herucine i njezina odvjetnika, Crne kraljice.
Scena pozornice kod crkve svetog Križa upotpunjena je replikom zdenca iz legende o križu u vodi 598. godine, te replikom topa zvanog Šekel kojeg su Križevčani izradili da bi bučno izrazili dobrodošlicu banu Jelačiću.
Dobrodošlica bijaše ustinu glasna jer su od detonacije popucala stakla na prozorima kuća u užem središtu grada. Top su Križevčani darovali banu u borbi protiv Mađara koji su ga, nažalost, uspjeli oteti hrvatskim braniteljima. Od tada top se čuva kao ratni trofej u Budimpešti.

Zamisao o Djevojačkoj straži dopala se gospođama iz Udruženja brtnika, ponajprije tajnici Mariji Škrlec, koja je preuzela brigu o izradi kostima članicama Straže, dok sam ja kao tadašnji predsjednik Turističke  zajednice, scenarist i redatelj 41. Spravišča nabavio sablje uz pomoć našega sugrađanina Krune Kovačića koji se time bavi.

Toliko o obnovi Djevojačke straže koja je postala i zaštitni znak Križevaca, zahvaljujući dakako onima koji skrbe o današnjoj domorodnoj četi Križevčanki, pretvorivši je u povijesnu postrojbu. Ne smatram da sam posebno zaslužan za tu ideju i njeno ostvarenje, no reagiram jer ne mogu iz samozataje odšutjeti pokušaje prekrajanja istine.