Pet minuta s Radom Šerbedžijom

Razgovarali smo s Radom Šerbedžijom uoči njegovog koncerta s pratećom grupom “Zapadni kolodvor band”, u Križevcima, u subotu, 1. ožujka. Nismo imali mnogo vremena na raspolaganju, jer je razgovor počeo tek nakon duge pedantne tonske probe, pola sata prije početka koncerta.

Jubilarni deseti “Culture Shock” u Križevcima otvara predstava u kojoj glavnu ulogu igra Rade Šerbedžija, ali nije to predstava tipa drame, kazališta, nego… je li to koncert, recital, kabare, vodvilj, što je to…?

To su moji koncerti koji uvijek imaju u sebi malo poezije, recitiranja i pjesama, od šansona do mojih pjesama i malo zahtjevnijih pjesama, ciganskih nekih pjesama… Sve ima svoju dramaturgiju. To je putovanje kroz neku emociju… Neke stvari sam davno izvodio, a neke su najnovije stvari i to se sve skupi u jednu zgodnu priču gdje ima svega, a ja to zovem “Imam pjesmu za tebe”.

Sjećate li se kad ste prvi put bili u Križevcima, ako jeste…

Ne sjećam se, bio sam, ali ne sjećam se…

Početkom sedamdesetih, da vas podsjetim, negdje na Spravišču, ili Pod lipom. Sjećam se da sam vas tada prvi put u životu osobno vidio…

Jesam se promijenio (smijeh)?

Nešto malo, ali u duši ne…

Za 44 godine nije to ništa…

Iz tog doba potječe i jedna predstava u HNK-u, “Peer Gynt” koju smo morali gledati. Vi ste meni bili školska lektira. Pet činova je to trajalo, nikad kraja. Sjećate li se toga?

(Smijeh) Sjećam se, to je jedna od najzahtjevnijih mojih uloga, tamo sam svašta radio, morao sam salta praviti, preskakati, sjećaš se? Bilo je baš zanimljivo, odličan komad i dobra, lijepa predstava.

No da se vratimo današnjoj predstavi koja je više koncertnoga tipa. Gdje ste našli ove divne muzičare? Kažem divne, jer sam ih već upoznao na tonskoj probi.

– To su sve… Jesu li tu? Nisu, otišli su! Mogu ih sada hvaliti, je li? To su sve ponajbolji muzičari u svojim instrumentima u Zagrebu. Fali nam još Mario Igrec koji danas sa “Cubismom” ima koncert u Rijeci, pa nije mogao…

A i Danilo nedostaje?

I Danilo ponekad dolazi, ponekad odlazi. Sad nije tu u Zagrebu, inače bi došao s nama. Ponekad s nama isto svira. To su sve vrhunski muzičari.

Kada ste počeli s tim tipom predstava, dakle koncertima? Sjećam Vas se s Vlatkom Stefanovskim, pa Miroslavom Tadićem, ali možda je i prije već krenulo?

Najprije sam počeo s Arsenom Dedićem. On je mene “vukao” po svojim koncertima i to je bilo meni dragocjeno iskustvo i divno druženje s tim našim velikim pjesnikom i muzičarom i kompozitorom, pjevačem, mudracem… On me prvi “vukao”, pa me na neki način učio tome zanatu. Zapravo me on i nagovorio da počnem u šansonama sudjelovati, pa sam sudjelovao nekoliko puta na festivalima šansone. Čak sam i dva puta pobijedio na festivalu šansone u Zagrebu i onda je to postalo ozbiljnije. Odjednom su shvatili ljudi da ja to mogu raditi. Onda sam ponekad radio s jednim mojim pokojnim prijateljem, Miroslavom Baraćem, koji je bio vrhunski klavirista… pa sam igrao Krležu, “Moj obračun s njima”, prvi dio, i onda iza toga jedan kabare gdje su bile malo protestne pjesme, malo disidentske, što je u prirodi svakoga umjetnika, po mom mišljenju. To je bilo vrijeme prije rata, onda je krenuo rat taj nesretni, onda sam ja otišao u London živjeti. To je bilo vrijeme kad nisam baš mnogo snimao, iako sam snimio film “Prije kiše”, ali još nije bilo “feed backa” kako se kaže, tako da sam svirao gitaru i pisao pjesme. Napravio sam onu knjigu pjesama “Prijatelj ga kaže više ne poznaje”, “Feral Tribune” ju je izdao u svojoj ediciji. To je bila prilično uspješna zbirka pjesama i dobro ocijenjena. Onda sam neke pjesme iz te zbirke pjevao. Počeo sam koncerte raditi s jednim mladim pijanistom, Jurom Ivanušičem iz Maribora i mojim Danilom, mojim sinom, pa smo onda, sjećam se, s Vanessom Redgrave imali koncerte. Ona lijepo pjeva, odlično pjeva. To su bili i neki antiratni koncerti, u to vrijeme smo radili i neke koncerte za Sarajevo, i podršku tome gradu i civilnom stanovništvu, uglavnom antiratne koncerte. Onda sam se i s Miroslavom Tadićem upoznao…

Vjerojatno u Los Angelesu?

U Los Angelesu. I onda smo se počeli družiti, postali prijatelji, pjevali smo i svirali kod mene, kod njega… pa on kaže “Hajd’mo napraviti ploču!” Napravili smo prvi CD, pa drugi, za koji smo i dobili “Porina” kao za najbolji CD u zabavnoj glazbi, prije dvije-tri godine, prolazi vrijeme brzo… Iza toga Miroslav nije mogao doći, a imao sam uobičajene moje koncerte za Novu godinu u svim većim gradovima, u vrijeme Božića i Nove godine. Onda sam počeo s ovim dečkima svirati i to je jedno novo iskustvo. Sad je opet bio Miroslav ovdje, baš je jučer imao koncert s Teofilovićima, divan je bio koncert…

…u “Kerempuhu”…

I opet ćemo raditi Miroslav i ja nešto zajedno…

A i Stefanovski je objavio sada album “Seir” na kojem ste Vi u pjesmi “Superheroi”…

Tako je! Ja sa Stefanovskim dugo surađujem, malo-malo, pa nešto izvedemo zajedno. Ili ja na njegovom koncertu ili je on gost kod mene. Inače prvi put sam s njim radio, ja mislim da je to bilo osamdeset i druge-treće ili četvrte kad je “Leb i sol” imao veliki koncert u Zagrebu u sportskoj dvorani, onda me je Vlatko zvao da pjevam s njima “Si zaljubiv edno mome”.

Hvala lijepa! Daju nam već, naime, znakove da moramo, nažalost, završiti. Žao mi je ali mislim da će biti još prilike da porazgovaramo i o mnogim drugim stvarima.

Dobro, odlično, živ mi bio, OK, važi, zdravo, živio!

Ovaj razgovor koji je iz minute u minutu samo otvarao sve više i više pitanja, nažalost je prekinut “nemilosrdnom” “intervencijom” menadžera, koji je smatrao da se vrijeme početka koncerta “opasno” približilo i da bi bilo dobro da glavnom akteru predstave omogućimo prije toga još malo predaha i skupljanja koncentracije za nastup.(SoundGuardian.com)