Pretty woman

Delegacija Koprivničko-križevačke županije, na čelu s županom, tri je dana bila u  Kaliforniji. Dva dana su iskoristili za intenzivne kontakte glede investicija i priliva svježeg kapitala u županiju. Primili su ih guverner Kalifornije, gradonačelnik grada Riverside, pročelnici i tajnici, tajnice, bankari, čuvari, portiri, kuriri. Župan je na lokalnom sveučilištu održao predavanje studentima stočarstva i poljoprivrede pod radnim naslovom “Konj pase zelenu travu”.
Jednom riječju primili su ih svi oni kojima su došli na vrata i pozvonili. Ljubazan svijet ti Ameri, otvaraju ti vrata, dušu, umalo i srce, samo novčanik ne.

Čovjek se u Americi najlakše osjeća kao doma. Primili su ih i predstavnici hrvatskih iseljenika u Kaliforniji. Sve naši dragi ljudi, peta generacija koja govori hrvatski kao što župan govori engleski. Taj je dio razgovora bio posebno dirljiv, ali i najplodniji. Župan ih je pozvao da dođu i investiraju u županiju što su oni sa zadovoljstvom prihvatili. Oni su njega pozvali da opet dođe u Ameriku. Obećao je da će doći, ako bude župan i mogao i dalje trošiti tuđe pare. Osobno smatram da se taj posjet neće realizirati.

Dva dana delegacija je padala s nogu, sastajala se, razgovarala, ugovarala, u hodu su jeli burrito, navečer meksičku hranu u kineskim restoranima ili grickali svinjska rebarca, a zna
se da su u Americi prasci najveći na svijetu. Obišli su sve od vjetroparka do lunaparka i u svemu vidjeli ideju lako primjenjivu u našoj županiji. Svako malo župan je zavapio: “Pa
kako se nismo sjetili!”

Treći dan dali su si oduška i otišli u Los Angeles, na Hollywood Boulevard, prošetati na Walk of Fame. Hodajući pažljivo (kao Jack Nicholson u filmu “Bolje ne može”) zaobilazili su imena i zvijezde petokrake na podu, kad je župan u nevjerici uskliknuo:
– “Neba ti, je l’ ja ono vidim Juliu Roberts!? Julijaaaaa!!!” vikne Darkec, “Ma jesi’l to ti?”
– “Darko, it’s so nice to see you… Onu tvoju Garavušu na You Tube-u izvrtila sam tristo puta, ma što reći – sjajno! Nego, daj pričaj, otkud ti, u prolazu si ili ostaješ…?”

Ozareni Darkec maši se za platnenu vrećicu s Podravkinim logom, vadi “Vegetu”, po džepovima traži pisanice s prigorskim motivima i trpa joj u Guccievu torbicu, ne prestajući pričati svojim perfektnim engleskim:
– “Julia draga, ma i ja sam onu tebe, onu Zgodnu ženu, izvrtio valjda stotinu puta na video tipe, sjajna si. Koja si ti, ma koja si ti kurva. Nego, jesi ti još s Richardom Gereom ili je to puklo? Si se vratila na ulicu, a ona tvoja cimerica, mala Kiti… što je s njom, jeste l’ i dalje u poslu?”

Julia se malo kao posramila, spustila pogled, pa će sjetno:
– “Ah, svi muškarci, osim tebe Darkec, su svinje, svi su isti, kad dobiju što su tražili odlaze… Ali roba, sjećaš se one moje kupovine, kad je Richard rekao onom tipu u butiku – Daj ulizujte joj se još više? E, ta mi je garderoba ostala…”
– “No no,” župan će, “Ne tuguj, draga Julia, vlakovi i tramvaji odlaze… samo treba čekati na pravoj stanici, doći će novi. Ali, ako je baš tako slabo, čuj ja sam tu i tako poslom, pa mislim da bi se dalo razgovarati. Evo, da recimo ti i par tvojih kolegica dođete u Koprivnicu, Križevce, zašto ne i otvorite posao, tamo kod nas. U kurvinskoj državi nikad dosta kurvi!”

Župan se ogleda oko sebe, najviše na sebe. Nježno plavo proljetno odijelo Hugo Boss, ispod košulja Pierre Cardin, sjajne cipele sa podignutom špicom, ručna izrada u Slogi, kravata s uzorkom Hrvatske naive iz butika u Hlebinama. Hm, zlobnik bi pomislio – makro… No, hvala Bogu, mi znamo moralna načela našeg župana.
– “…I eto, možemo ti pomoći, u početku posebno. Zarada fifti–fifti, a ono što zaradiš izvan radnog vremena ostaje tebi.

Julia se malo zamislila, pa kao da dvoji:
– “Hm, vidiš. Nije mi to palo napamet, a to je novo tržište. Daj mi dan-dva da razgovaram s Kiti, rekao si, sjećaš je se, ona mala crna, s velikim – očima, a možda i s još kojom, pa ti se javimo. Tvoju vizitku imam od lani. Ma tako mi je drago da smo se sreli… i stvarno, kad ti život zatvori vrata otvori prozor, dobro ljudi kažu.” Izljubili se izgrlili župan i Julia Roberts pa svaki na svoju stranu.
– “Bit ćemo u vezi!”, gotovo će uglas.

Dok se Vivian u minici do pupka udaljavala od naših junaka, županu se na korak-dva ukazao, ma nećete vjerovati, osobno Clint Eastwood:
– “Hej Clint, where are You, do you need a horse, a ranch maybe, Gornji Čret you know, mules for sister Sara… ako si zainteresiran. Tvoji Mostovi okruga Edison… ma, čovječe rasplakao si me! Baviš li se još uvijek fotografijom, čuješ li se što s Meryl…” Opet vadi Vegetu, traži pisanice, a stari Clint podigne desni rub sakoa…

Županijska delegacija se vratila s puta i sada čeka da se Julia javi. Nema sumnje, dobar završetak poslovnog putovanja, i svaka para, dolar ili euro potrošen da bi lokalni bonvivani na naš trošak vidjeli Ameriku je opravdan. Poslije onog posla s izvozom komušine iz naše županije u Italiju (koji je dogovoren prije neku godinu na obrtničkom sajmu u Križevcima, uz učešće i zalaganje gradonačelnika i župana), ovo je najizglednija prilika za korištenje prirodnih resursa i održivi razvoj županije, za mjesto naše županije u međunarodnoj podjeli rada, kadrova i visoke tehnologije.

Koliko su ljudi koji bi trebali skrbiti o županiji i gradu realno na zemlji, svjesni svoje moći i nemoći, autoriteta i beznačajnosti, ne bi me iznenadilo da uskoro otputuju na Mars. Nemam ništa protiv, dapače. Barem bi bio siguran da se za naših života neće vratiti i da su otišli zauvijek. Majstori opsjena još su nas jedan put namagarčili. Bez trunke savjesti lutaju svijetom i lažno se predstavljaju i glume poslovne ljude. A nije im prvi put. Ja samo pitam gdje su im rezultati prošlih sličnih izleta?