Primarijus

“Šeik ne zna želje moje
Ne zna kako stvari stoje
I da celi Kuvajt ima
Ost’o bi u dugovima”
(Lepa Brena: Šeik, 1985.)

Bolesnik leži na odjelu kirurgije u sobi 113 koprivničke Opće bolnice. Već mjesecima je u dubokoj komi iz koje se budi samo prvoga u mjesecu. Ni danas nije primijetio da je u sobu ušla jutarnja vizita. Konzilij mu je dijagnosticirao tešku bolest u Hrvata – dug od 58 milijuna kuna, u metastazama. Jedina, ali mizerna šansa da bolesnik preživi je komplicirani kirurški zahvat. Oko kreveta već je trust mozgova SDP-a, HNS-a, HSU-a, sumnjičavo vrte glavom. Hodnikom odzvanjaju klompe i nečiji koraci.

To primarijus dr.sc., to Koren, u anđeoski bijeloj kuti stiže posljednji, kao da korakom pokušava probuditi mrtvaca. Svi se slažu, transplantacija je nužna i hitna, već sutra može biti kasno. Primarijus Koren sluša kolege, ali njegova mora biti zadnja:
– “Ako je tako, ja ću obaviti operaciju,” zbori samouvjereno. Doajen iz HSU-a dr. Slavko prima ga pod ruku i diskretno povuče u stranu:
– “Oprostite, ne upuštate li se u stvari koje ne poznajete, ipak ste vi primarijus limarijus…”
– “Ne brinite, kolega, ja ovo preuzimam. Uostalom, prisustvovat ćete zahvatu.”

Prazni se operacijska sala, anesteziolog nije potreban, bolesnik je i tako u komi. Medicinsko osoblje na lica stavlja maske. Na ruke primarijusa Korena brižna medicinska sestra (koju je zaposlio bez natječaja) navlači radničke rukavice koje je prije desetak godina zadužio od referenta zaštite na radu u građevinskom poduzeću Radnik. Na glavu mu stavljaju masku za zavarivanje, na nogama ima cipele s metalnim ojačanjem, kako i propisuje referent. Iz zvučnika u kutu sale dopire jedva čujna glazba, inspirativna “Garavuša”, primarijusov spiritus movens.
– “Alat i oprema su tu?” pita primarijus Koren.
– “Brusilice, bušilice, acetilen, let lampa, pocinčani lim 1.2mm, škare za lim, čekići razni, šarafi, nitne i navojnice razne, razrjeđivač, temeljna boja,” referira tehničar u zelenoj kuti.
– “Ručna pila?” pita primarijus.
– “I ručna pila za drvo i metal, doktore.”

Dr. Koren pruža ruke prema sestri koja mu nježno zavrće rukave na plavoj radničkoj kuti. Članovi Županijskog konzilija zauzimaju mjesta oko operacijskog stola ili ispred ekrana s EKG-om. Doktor Slavko iz HSU-a se prekrižio, u ruci drži Bibliju. Operacija može početi.

Dok su po zidnim pločicama frcale prve iskre ispod brusilice doktora Korena, zazvonio je telefon:
– “Ministar Ostojić pri telefonu,” šapuće sestra doktoru na uho.
– “Pozdravite ga i zahvalite, ali ovo mogu sam,” odgovara ne skidajući pogled s bolesnika.
– “Nudi 60 milijuna kuna!”
– “Pare mogu sve, doktoreee,” uzdiše konzilij.
– “Ako je tako, ja ću naći pare, moj dobar prijatelj šeik Jabar Al Ahmed Al Sabah Al…”
– “Kredit treba vraćati,” glasniji su ostali.
– “Paa, kad dug dođe na naplatu ja ću biti opet ono što sam i bio.”
– “Ne sumnjamo,” čuje se glas iz skupine.
– “Ministar je još na liniji gospon primarijus, hoćete ministra ili šeika?” u strahu će sestra.
– “Zovi mi šeika, sestro! Samo da ovo zavarim i izbrusim var.”

Konzilij se okuplja u kut sale:
– “Da se ipak javimo ministru Ostojiću?” pita netko.
– “Da, sestro, dajte nam ministra!” ispruži ruku doktor iz SDP-a.

Ostali članovi Županijske skupštine Koprivničko-križevačke županije skaču na primarijusa, navlače mu luđačku košulju i uvlače u auto Crvenog križa.
– “Za Vrapče?” pita vozač.
– “Ministar je obećao, slobodan krevet čeka,” kaže netko.

Dok su ulicama Koprivnice vozeći slalom, uz uključenu sirenu i rotirku, kola hitne jurile prema Zagrebu, telefonska slušalica  još se klatila na sivoj spiralnoj žici:
– “Halo, halo, ministar ovdje,” čuo se glas iz slušalice, “Ima li koga?”

U operacijskoj sali vlast su preuzeli duhovi. Članovi Županijske skupštine već su bili u svojim automobilima, jurili su prema Vrapču. Željeli su biti sigurni da je primarijus stigao na pravu adresu.