Idući put ostavi mobitel kod kuće

Uđem u metro, a tamo većina ljudi ne odvaja pogled od svojih pametnih telefona. Nitko ne priča. Da se ne čuje zvuk kotača koji cvile u zavoju tračnica, vladala bi grobna tišina. Neki od njih imaju i slušalice na ušima, one što prekrivaju pola glave, tako da su apsolutno izolirani od zvukova okoline, u nekom svom svijetu. Posjetim kafić, a naručim pivo, pogledam oko sebe – ista slika – svima plavičasti odsjaj malog ekrana u očima. Odazovem se na studentsku zabavu, a kad tamo, ne mogu ne primijetiti, svako malo ljudi vade mobitel iz džepova da provjere poruke na Facebooku, WhatsAppu, Viberu i inim platformama da podijele neku dosjetku s nekim tko trenutno nije tamo ili da vide najnoviji pejst kopirane vijesti. Ti su ljudi tamo, a zapravo kao da nisu. Sad me počelo i vrijeđati kad usred razgovora na kavi sugovornik kao neprimjetno otipka neku sekvencu kao odgovor na par zvukova i trzaja koje je napravio njezin ili njegov mobitel. Parada, koncert, muzej, performans uličnog zabavljača – prolaznici i posjetitelji refleksno potežu svoje digitalne oči, kao kauboji revolvere, da snime i podijele viđeno na društvenim mrežama. To viđeno zapravo nisu ni doživjeli, ali ako ne “dijele”, ne obznane Urbi et Orbi, onda izostaje lajk, odnosno potvrda tog “doživljaja” pred svojom publikom nekakvih virtualnih prijatelja. Kao da se nije dogodilo. Hamburg, Berlin, Pariz, London – nema razlike. Svaki grad koji posjetim ne uspijeva mi sakriti te scene.

Obradovalo me jedino poneka gostionica poznate četvrti Soho zapadnog Londona gdje na vratima kafića stoji jasno vidljiv znak prekriženog mobitela, a ako ga pokušate koristiti unutra, unatoč upozorenju, doći će vam malo jača konobarica da vas isprati van uz napomenu da je ovo mjesto gdje se ljudi druže, a ne gdje gledaju u mobitele. Valjda je pojava došla do te razine da su bili nužni i takvi radikalni potezi. No ipak, to su iznimke. Prevladavaju zapravo ona mjesta koja imaju veliki natpis: Free Wi-Fi.

Nekako sam se ponadao da je to jedna od znanih odlika tog Zapada, zapalog u konzumerizam i opću bezidejnost, međutim dolaskom u Hrvatsku uočavam da mlađe generacije ovdje uopće ne zaostaju. Kao da se svijet mijenja brže nego to mogu pratiti. Zagreb je poznat po praćenju “najnovijih trendova”, ali Jadran čak i prednjači zbog prilagodbe očekivanjima turista: znamenitosti, plaže i vidikovci dobivaju “lajk okvir” gdje se turist može slikati i odmah podijeliti sve informacije o toj lokaciji twitter i facebook pratiteljima. Kako praktično samo! Cvjeta čak i “dodatna oprema”. Toliko da su neki talijanski gradovi počeli zabranjivati selfie-štapove, a na Eiffelovom tornju ti štapovi strše kao koplja u rimskoj falangi.

Može se i ignorirati u prvi mah argumentacija šireg negativnog društvenog utjecaja centralizacije kanala komunikacije koja predaje gigabajte privatnih podataka stotina milijuna korisnika u ruke par korporacija. Te korporacije tu moć javno pretaču u profit kroz ciljano reklamiranje, no ispod stola ta moć daje nesagledive mogućnosti cenzure i utjecanja na šire društvene procese bez ostavljanja ikakvog vidljivog traga. Svi algoritmi u “oblaku” društvenih mreža ostaju poznati samo pravim vlasnicima, a ne i korisnicima, a još manje široj javnosti. Manipulacije korisničkim “zidovima” javno priznaje i sam Facebook u svrhu ispitivanja kontrole emocija kod korisnika. Što je onda s onim što ne priznaje?

Ipak, ono što sigurno ostaje poguban je efekt takvog ponašanja na mentalno zdravlje, pogotovo izraženo kod djece i adolescenata. O tome ne treba spekulirati, pa čak je moguće preskočiti i zdravorazumsku raspravu i vlastito iskustvo, i odmah se pozvati na sirovu statistiku i istraživanja koja pokazuju da u usporedbi s navikama ranijih generacija, mlađe se generacije rjeđe druže uživo sa svojim vršnjacima, više ostaju kod kuće, kasnije se osamostaljuju, rjeđe ulaze u romantične veze, a shodno tome, zamjetan je i pad seksualne aktivnosti što se pokušava nadomjestiti opet nekakvim mobilnim aplikacijama kao što je Tinder. Možda to obraduje apologete stava “nema seksa prije braka”, no ankete pokazuju da više ekrana tijekom dana korelira s manjim osjećajem sreće.

U historijsko-materijalističkom kontekstu poznato pod pojmom otuđenje, u egzistencijalizmu kao ideja gubitka autentičnosti, a danas najčešće svedeno na nazivnik “fejk” opozicija je univerzalne ideje da čovjek teži iskonskom iskustvu, gdje je doživljaj pojma jednoznačan pojmu, a ne njegovoj imitaciji. Sveopća virtualizacija stvarnosti oduzima taj doživljaj i smajlić koji ljubi zajedno s ikonicom srca u poruci i svom ostalom svitom emotikona i stickersa beskonačno je daleko od doživljaja fizičkog, nježnog dodira ili poljupca druge osobe. Ta ispraznost izgleda kao glavni motor depresije globaliziranog društva koja zapravo ostaje jedini autentičan osjećaj u toj svakodnevici.

Neizbježna je posljedica da svaki akutni problem nađe i svoje tržište “rješenja.” No ne može ta industrija ponuditi rješenja kad je sama izvor tih problema. Tako, pored procvata antidepresiva i drugih farmaceutika, sve dužih redova kod psihijatara, Facebook sam planira brinuti za mentalno zdravlje svojih korisnika tako da obavještava “prijatelje” o depresivnom ponašanju. Oni pak dubljeg džepa plaćaju “autentična iskustva” da bi se osjećali živima: putuju po cijelom svijetu da bi u svakom mjestu jeli u McDonald’su i pili kavu u Starbucksu, bookiraju turističke aranžmane da posjete margine društva, npr. slamove, da se ispune istinskim provodom, ali zaboravljaju da čim to plate, novac stvori imitaciju vjerniju od originala: osmijeh je tu samo da izmami koji euro više. I tako se ispraznost ispunjuje s još ispraznosti.

Ovdje se ni ne osvrćem na evidentni poremećaj koncentracije kao još jedan od nusprodukata tih digitalija. Za sam proces mišljenja potrebno je vrijeme neometanja jer kratke, isprekidane misli ne mogu zagrebati dalje od površine nekog gradiva ili problema, stoga većina mišljenja završava u svojevrsnoj fast-food formi i jednostavnom tehniciranju. Istovremeno se jezični izričaj reducira obilatim korištenjem smajlića što nas vraća u slikovni jezik ranih civilizacija koji nema mogućnosti izražavanja kompleksnih ideja i koncepata.

Možda je najlakši i najbrži savjet kako biti sretniji u životu gašenje laptopa i ostavljanje mobitela kod kuće. Ako su već na cigarete stavili natpise da ubijaju, smanjuju libido, vode u depresiju, uništavaju mozak i slično, mogli su isto učiniti i s Androidima i iPhoneima. U čemu je razlika?

Time odgovaram zašto me nećete naći na WhatsAppu, Facebooku ili čemu već. Cijena je naprosto previsoka.